Poslednjih dana svjedočimo prebrojavanju “krvnih zrnaca” buduće poslanice SNSD Anje Ljubojević koja ulazi u parlament Srpske kao Hrvatica.
Javnosti je “čudno” jer Ljubojevićeva otvoreno govori o samostalnosti Srpske, a u parlament ulazi kao Hrvatica, pa je mnogi porede sa Željkom Komšićem koji sjedi u Predsjedništvu BiH kao predstavnik Hrvata, a više se zalaže za bošnjačke interese, nego za hrvatske.
I Komšić i Ljubojevićeva imaju pravo da se izjašnjavaju kao Hrvati jer su djeca iz srpsko-hrvatskog braka, pa mogu da se izjašnjavaju i kao Srbin/kinja i kao Hrvat/ica.
Ono što je, međutim, postao trend u BiH jeste da pojedini političari mijenjaju nacionalnost od izbora do izbora, tačnije, u zavisnosti od toga da li u nekom parlamentu ili vladi fali Srbin, Hrvat ili Bošnjak.
Otud nije ni čudo što za građane više i nije vijest kada neki njihov komšija ode leći kao Srbin, a ujutro se probudi kao Hrvat ili Bošnjak, a sve u službi politike.
I ne bi bio problem da to rade samo oni iz višenacionalnih brakova, već čak i oni iz jednonacionalnih.
Tako je prije četiri godine visoki funkcioner HDZ BiH, Goran Opsenica, preuzeo mandat u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH kao pripadnik srpskog naroda, iako je u to vrijeme kao pripadnik hrvatskog konstitutivnog naroda obavljao dužnost ministra zdravlja, rada i socijalne zaštite Hercegovačko-neretvanskog kantona.
Sličan primjer zabilježen je prije dvije godine kada je Elvisu Živkoviću, koji se ranije izjašnjavao kao Hrvat, dodjeljen mandat u Dom naroda Parlamenta FBiH, i to kao Srbinu.
Da nekim političarima nacionalnost služi samo u svrhu dobijanja određenih funkcija i ništa više, pokazuje i primjer Nine Bukejlović, koja se na lokalnim izborima 2016. godine kako kandidatkinja SDS za odbornika u Doboju izjasnila kao Srpkinja, a uoči opštih izbora 2018. godine kao Bošnjakinja.
Bukejlovićeva je i na ovim izborima bila kandidat za poslanika, ali sa liste SNSD, i za sada nije poznato da li se izjasnila kao Srpkinja ili Bošnjakinja.
Ovakvih primjera ima još mnogo, a to je posebno izraženo u Federaciji BiH, posebno u onim kantonima u kojima Srba i Hrvata skoro da i nema, pa mjesta u lokalnim parlamentima i vladama zauzimaju Bošnjaci koji su po potrebi i Srbi i Hrvati.
Sjetimo se primjera dvojice poslanika u Skupštini Kantona Sarajevo, Harisa Plehe i Rasima Smajića, koji su se izjasnili kao Srbi kako bi prilikom formiranja Doma naroda Parlamenta FBiH bili izabrani u njegov sastav. Zanimljivo je da se Pleho dvije godine ranije na lokalnim izborima izjasnio da je iz reda ostalih, takođe, u cilju ulaska u parlament.
Ognjen Janjić je na izborima 2014. godine dospio na listu Kluba Hrvata u Vijeću naroda Republike Srpske, iako se na lokalnim izborima dvije godine ranije izjasnio kao Srbin.
Iste godine, Dejan Kurtinović se našao na listi Kluba iz reda ostalih za Vijeće naroda Republike Srpske, iako se na lokalnim izborima 2012. godine izjasnio kao Srbin.
Još zanimljiviji je slučaj Nerkeza Arifhodžića koji je, kao Bošnjak po nacionalnosti bio ambasador BiH u Turskoj, a kao Hrvat ambasador u Rimu, da bi se kasnije počeo izjašnjavati kao Bosanac.
CIK je ranije odbio ovjeru kandidatske liste poslanika Edhema Fejzića za izbor delegata iz reda ostalih iz Skupštine Zeničko-dobojskog kantona u Dom naroda federalnog Parlamenta jer se na lokalnim izborima 2012. godine izjasnio kao Bošnjak.
Takođe, odbijena je i ovjera kandidatske liste poslanika Muamera Omanovića za izbor delegata iz reda hrvatskog naroda u Dom naroda Parlamenta FBiH iz Skupštine Bosansko-podrinjskog kantona Goražde jer se na opštim izborima 2014. godine izjasnio kao Bošnjak.
I nisu oni jedini, i ne vjerujemo da će se išta promijeniti ni u budućnosti.
Naime, po važećem Izbornom zakonu, nacionalnost se može mijenjati svake četiri godine. Izborna pravila jedino ne dozvoljavaju da kandidati tokom jednog izbornog, četvorogodišnjeg ciklusa mijenjaju nacionalnu pripadnost i drugačije se izjašnjavaju. Međutim, već sljedeći izborni ciklus to im nije zabranjeno.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu