Radila je u njegovoj privatnoj firmi, ali bez prijave, pa nije ostvarila pravo na penziju. Računala je na to da će je zbrinuti, posao je dobro išao. Kad je umro, ostavio joj je zajednički stan te mizeriju od svoje penzije, jer se bio prijavio na minimalac. Sve ostalo što je neformalno zaradila radeći za njega, otišlo je njegovoj djeci iz prvog braka.
Kad je suprug otišao u penziju, priča gospođa Sonja, finansijski su joj pomogli s iznajmljivanjem poslovnog prostora, te još jednog stana koji su imali u vlasništvu. Nakon smrti, sve je ostavio djeci iz prvog braka: ušteđevinu, stan za iznajmljivanje, poslovni prostor, automobil, vikendicu i garažu.
Ona se, iako joj je pripao stan u kojem su živjeli i ta njegova minimalna penzija, osjećala pokradenom, jer je cijeli život radila uz njega u firmi te ga dvorila kod kuće, a sada jedva ima za hljeb, prenosi Stil.
-Sve je ostavio djeci koja s njim nisu razgovarala decenijama, a sa mnom nikada – rekla je.
Prvi razvod
-U Splitu sam se rodila, tu sam zasnovala porodicu, rodila dvoje djece, sina i kćer. U braku je postalo neizdrživo, sve na meni, a muž, kad god je vidio da sam dobre volje, potrudio se da ne budem. Ili me nečim uvrijedio, ili me ignorisao, ne zna čovjek šta je gore. Došla sam na kraju do tačke kad je bilo – ili ja, moja psiha i fizičko zdravlje, ili ću otići iz te mučne atmosphere – započela je svoju priču gospođa Sonja (80).
Djeca su, kaže, privremeno ostala kod oca.
-Radila sam tu u jednoj suvenirnici, primanja nisu bila astronomska, ali su bila dovoljna budući da sam uselila u manji stan koji sam nasledila od roditelja, a u kojem su do tada bili podstanari. Djeca su išla u srednju školu, nisam im htjela remetiti živote, oni su ostali s ocem, u našem velikom stanu gdje je svako imao svoju sobu – rekla je.
Nakon godinu dana gospođa Sonja – tada je imala 44 godine – upoznala je još jednog devet godina starijeg Zagrepčanina, koji ju je potpuno očarao. I on je bio razveden, dobrostojeći i poslije pola godine veze ona je dala otkaz i otišla da živi kod njega. Osnovao je privatnu firmu i rekao joj da će raditi sa njim u kancelariji, kao sekretarica.
-Nikad me nije upisao na platni spisak, ali dobro, mislila sam, daje mi pare, imam koliko treba. Nije angažovao čistačicu, ali sam pomislila, zašto plaćati nekom drugom, kad ja mogu da čistim. Sad vidim da nije bilo dobro, da je trebalo da insistiram da me bar registruje, ovako sam imala osjećaj manje vrijednosti i pristala sam na sve i svašta vremenom, a nisam se kako treba osigurala za svoju starost. U početku mi je sve izgledalo prihvatljivo, pa i to da sam svima u kancelariji bila tetka Katica, svima kod kuće tetka Katica – objasnila je ona.
Sve što joj je u početku bilo dobro, godinama je sve više uticalo na nju.
-Imao je taj određeni karakter da je volio da se šali na svoj račun, a još češće na tuđ račun. Komplimenti koje mi je davao u javnosti u početku su bili zabavni, a onda su postajali sve neugodniji. Što je bio stariji, to je bio mrzovoljniji, imajte u vidu da je ipak bio dosta stariji od mene. Žalio se na sve, od hrane koju sam mu poslužila do moje sjede kose, ali sam na sve zatvarala oči -priča ona.
-Kada su moja djeca došla u Zagreb da studiraju, niko nije bio srećniji od mene. Pristao je da im plati stan, bila sam mu zahvalna. Ali dok su ga moji prihvatili, njegovi nisu prihvatili ni njega ni mene. Bio je nesrećan jer su sin i ćkerka jedva razgovarali sa njim otkako se razveo, a kada su čuli za mene, bili su još gori prema njemu. Valjda je prošlo deset godina naše veze kada su prvi put došli na njegov rođendan. Onda sam morao da pripremam vakhanaliju tri dana. Predjelo, glavno jelo, prilozi, poslastice, sve odabrano, sve najbolje. Naravno, nije pozvao moju djecu. Kad bi došli, poklonili bi ga, nikad mi ružu nisu donijeli. Šta da kažem, nisu me ni pozdravili, a on je to tako prihvatio. Zabavljao bih ih u tišini, a oni, kao da me nema. Pomislila sam u sebi, pa njemu je važno, preživjeću ovaj dan – rekla je.
Kasnije je saznala da je on finansijski pomogao njenom sinu nekim ulaganjem, pa je zato njegov sin pristao da dođe. Ona je ćutala.”
Prolaze godine, čovjek je u stanju da decenijama opravdava tuđe postupke.
-Kada smo bili u vezi oko 15 godina, prijatelji su nas nagovarali da se vjenčamo. Čim mi je skrenuo malo pažnje, pristala bih na sve, pa smo se vjenčali. Sada vidim da je sam Bog to htio, jer da nisam potpisala taj papir, danas bih bila na ulici.U stvari, iako sam bila sa njim trideset godina, radila za njega, kuvala i prala za njega i brinula o njemu tokom godinu dana teške bolesti prije njegove smrti, iako mu djeca nisu dolazila da ga posete u bolnicu – ostavio je sve toj djeci. Ostavio mi je ovaj stančić, da ne završim na ulici, i ni pare više. Svojoj djeci je dao kancelariju, drugi stan, garažu, auto, vikendicu i svu svoju ušteđevinu. Ne bih ništa rekla da nisam radila na stvaranju većine to sa njim. U redu je, to sebi nikada neću oprostiti, nisam se pobrinula da bar nešto od toga ne prenesem na sebe – rekla je ona.
– Poslije sahrane, preostalo mi je samo da preživim koliko mogu, dok ne dobijem papire da bih mogla da primam njegovu minimalnu penziju. Sa tim životom, najgore mi je što sam poslije njegove smrti u potpunosti shvatila da mu ja i moja djeca nikada nismo bili važni.
– Znao je da ću da zabrljam sa ovom penzijom, jer je bio na minimalcu. Nije mu bilo važno. Sluškinja je smokva, ništa više nije ni zaslužila – tužnim glasom je rekla gospođa Sonja.
Ona smatra da bi ostala bez stana da nisu bili u zakonskom braku.
– Njegova djeca imaju moćne veze, a ja imam tri bolesti i ovu štaku, ne bih imala snage sa rogovima bosti – zaključila je nesrećna žena.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu