Grahovo nema nijedan hotel, motel, restoran, turističku agenciju, ali ima najljepšu pećinu u BiH, planinsko jezero Šator, staništa rijetkih ptica i još sto čuda.
Nije ni čudo što su turisti avanturisti, prije nego političari zaduženi za razvoj zajednice, otkrili ove čarobne predjele, na samoj granici sa Hrvatskom i šengenskim prostorom Evropske unije.
Čim grane proljeće, u Grahovskom polju, Ždralovcu, u Obljaju, rodnom selu čuvenog sarajevskog atentatora Gavrila Principa, pa sve gore do planine Šator i istoimenog jezera, na seoskim putevima osvanu bajkeri, biciklisti i planinari iz daleka.
Njima hotel ne treba. Da su htjeli u konfekcijski, masovni turizam, proveli bi odmor u nekom “ol inkluziv” ljetovalištu.
Ali, oni će radije odsjesti, recimo, kod Stane Kovjenić u selu Nuglašica. Tu se noći u starinskim sobama, sa drvenim krevetima i sa vezenim peškirima i crno-bijelim fotografijama predaka, a ručava na trijemu punom cvijeća, i to isključivo domaća hrana.
– Ne mogu se požaliti, dolaze ljudi, nema odakle ih nije bilo, čak iz Švedske i Amerike – veli Stana dok na sto iznosi dunume pite začinjene domaćim kajmakom i jajima i ukusne punjene paprike.
Njeno imanje je jedno od još uvijek malobrojnih, ali uspješnih destinacija seoskog turizma. Daleko je i od Livna i od Grahova, ali blizu planine Šator i još bliže lokalitetu Ždralovac sa tornjem za posmatranje ptica, koji i lovci rado koriste kao čeku.
– Sve je više turista u Bosanskom Grahovu i to je dobro, ali moglo bi ih biti mnogo više. Sve je to za sada neorganizovano, stihijski. Mi nemamo čak ni opštinsku turističku organizaciju – kaže predsjednica Skupštine opštine Bosansko Grahovo, Slađana Čeko.
U praksi to znači da nema ni prikupljanja boravišne takse, a otežano je i učešće u projektima kroz koje bi se moglo doći do značajnijeg novca za razvoj turizma. Iako im je Evropska unija pred vratima, evropski fondovi su, u ovakvim uslovima, daleko.
Ekolozi iz Centra za životnu sredinu Banjaluka vjeruju da bi za razvoj održivog turizma bilo dobro da ovaj kraj, kao i cijelo Livanjsko polje, koje se prostire i na teritoriji Grahova, dobije status zaštićenog pejsaža.
Slađana Čeko, međutim, upozorava da se stanovništvu treba bolje objasniti šta podrazumijeva postupak zaštite i kakvi su benefiti od toga.
– Narod je ovdje nepovjerljiv; čim se nešto pokrene oni sumnjaju da neko hoće da ih zakine, da im nešto zabrani, da nešto otme od Grahova – kaže ona.
Nataša Crnković iz Centra za životnu sredinu i njeni drugari poručuju da im je poznati ovakvi problemi.
– Mnogi problemi proističu iz nerazumijevanja i predrasuda – kaže Nataša Crnković.
Banjalučki ekolozi su, u sklopu projekta „Održiva budućnost za slatkovodni ekosistem Livanjskog polja u BiH“, u Bosansko Grahovo i okolna sela doveli novinare iz cijele BiH, kako bi se i oni, na licu mjesta, uvjerili kakva se blaga skrivaju u ovim skrajnutim i slabo naseljenim predjelima.
Pećinu Ledenica, sa nevjerovatnim podzemnim dvoranama punim raznobojnog pećinskog nakita, turisti su prije rata masovno pohodili. Danas je ova pećina zakorovljena i devastirana, utonula u mrak i zatvorena za posjete.
– Prije nekoliko godina smo je malo uredili, koliko smo mogli, ali su lopovi obili kapiju i odnijeli daske sa ograda, gvozdene cijevi, sve što se odnijeti moglo – priča jedan lokalni ekolog entuzijasta o tužnoj sudbini pećine, koju smatraju najljepšom podzemnom atrakcijom u BiH i u ovom dijelu Balkana.
Biolog Drago Marić, profesor Univerziteta u Podgorici, inače Grahovljak koji ljeta rado provodi u zavičaju, kaže da Ledenica jeste najljepša i najveća, ali nije jedina.
– Imamo mi ovdje i Marića pećinu, pa Pećinu slijepih miševa, Pećinu sa mostom, Čobansku pećinu – priča Marić.
O ovim pećinama i njihovoj skrivenoj priči svjedoči i spomenik na ulazu u Ledenicu, posvećen mis Adelini Irbi, čuvenoj dobrotvorki i sirotinjskoj majci iz 19. vijeka.
Na spomeniku piše da je ova humana Britanka u Resanovačkim pećinama pomagala srpskom narodu u teškim vremenima ustanka u Bosni od 1875. do 1878. godine.
Na drugoj strani grahovske opštine, iznad zelenih pašnjaka i idiličnih sela, uzdiže se 1.873 metra visoka planina Šator. A na njemu istoimeno glečersko jezero, gorsko oko, koje je već decenijama magnet za turiste i izletnike. Nije ni ovo jezero jedino u grahovskom kraju, ali jeste najveće i najpoznatije.
Na Šatoru se može vidjeti i runolist, rijetki cvijet, koji je simbol Alpa, a samo rijetki poznavaoci prirode znaju da ga ima i u grahovskom kraju.
Motel u blizini Šatorskog jezera je odavno devastiran i napušten, ali to ne sprečava ljubitelje prirode da na Šatoru razapnu svoje šatore i uživaju u miru, šumi, bistroj vodi i netaknutoj prirodi.
– Nedavno smo organizovali drugu po redu “Eko akciju Šator”, tokom koje su ronioci iz dvadesetak mjesta u Hrvatskoj i BiH očistili jezero od invazivnih trava i drugih nečistoća. Turisti sada mogu nesmetano uživati u ovoj ljepoti – kaže Slađana Čeko.
Nada se da će ova akcija postati tradicionalna i da će i Šator, i Ledenica, i Ždralovac i idilična grahovska sela privući još više turista, koji tragaju za skrivenim oazama za aktivan odmor u prirodi.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu