To su skoro gradovi u gradu. Tu su prodavnice, pekare, restorani, automati za kupovinu karata, displeji sa redovima vožnje, smjerovima…
Znam, reći će mnogi “šta mi ima da se poredimo sa tamo nekim razvijenim gradovima”. Ali, zar se uvijek moramo porediti za lošim, pa onda, kao, nama još ispadne i dobro.
Bilo da ste iz Banjaluke ili je posjećujete, bar jednom ste kročili, što zbog potrebe, što zbog znatiželje na autobusku i željezničku stanicu. Ako im prilazite, prije biste pomislili da ste u nekoj kvazi industrijskoj zoni, nego na mjestu gdje bi trebalo da vrvi od ljudi, žurbe da se uhvati polazak, meteža.
Ljudi nema puno, ali zato okolo ima nepokošene trave, automobila parkiranih na mjestu gdje bi trebalo pješaci da prolaze. Ima papirića i opušaka, oštećenog betona. I rđavi znak koji pokazuje gdje je smjer stanice, samostana Trapist i Zavoda “Dr Miroslav Zotović”. Ko zna šta pomisli stranac kada tu kroči, izađe iz stanica, pa bi se zaputio put grada.
Na glavnoj autobuskoj stanici ima života, uređena je, ima svoj parking. Na željezničkoj kao da je život stao. Tamo neke 1981. godine. Veliko zdanje, neodržavano, unutra zjapi prazno, bez imalo atmosfere dobrodošlice. Onim baš rijetkim putnicima koji izađu na peron. A unutra ih dočeka poneka biljka, zatvoren restoran i radnici pred penzijom.
Prostor u koje normalne zemlje ulažu, jer je najmjerodavniji pogled i ulaz u neki grad, kod nas treba ozbiljna ulaganja. Kada izađete iz autobuske ili željezničke stanice šta pomislite gdje ste?! I koja je godina?
I da li iko može reći da ga nekoliko minuta vožnje dijeli od grada koji se ponosi epitetom “krajiška ljepotica”?
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu