Okupili su se uglavnom najbliži prijatelji i rodbina, kao i kolege, a među njima Branka Petrić, Milica Mihajlović, Caci Mihailović, Verica Baronijan, Goran Sultanović…
Cvijeće i svijeće. I sjećanja; mnoga, razna, privatna…. A jedan im zajednički imenitelj grandiozan i umjetnik i čovjek.
Pritom, suštinski, skroman i stidljiv. Na poseban način izuzetno osjetljiv. Dubok, dubok čovjek, rekao je za njega svojevremeno vladika Grigorije.
Bogat i prebogat opus vanrednih uloga je ostvario. Pomenimo tek, u filmovima “Nacionalna klasa”, “Banović Strahinja”, “Nešto između”, “Ko to tamo peva”…, na TV-u “Otpisani”, “Obraz uz obraz”, “Balkan ekspres”… Na pozorišnoj sceni “Kosa”, “Portnojeva boljka”, “Ptic i Ptica”, “Poljubac žene pauka”, “Posetilac”…
Njegov humanitarni opus ostaće zauvijek nepoznat u potpunosti. Bio je, naravno, predmet velikog interesovanja medija. A klonio ih se.
Nije bilo ni lako ni jednostavno odobrovoljiti ga da bude gost – urednik kulture u rođendanskom broju “Blica” 2014. Ne zato što se ponašao kao zvijezda, naprotiv. Nikad to nije činio, čak ni za sebe mislio, iako jeste bio. Nego zato što je smatrao to suvišnim…
Negdje poslije rođendanskog kolegijuma, dok je rađena strana, pominjan je i njegov portret koji je pod naslovom “Život je borba bez pobednika” “Blic” objavio u božićnom broju 2012, a povodom tada 45 godina od premijere filma “Kada budem mrtav i beo” Živojina Pavlovića kojim je zakoračio u blistavu karijeru.
– Više puta sam rekao da Džimi Barka nije bio moja prva filmska uloga, ali nekako je zaživjelo uvjerenje da jeste…, pa, dobro – rekao je tada.
Za tu prvu filmsku ulogu – lik čovjeka koji strada a da nije našao svoje mjesto u društvu i u životu, što će nerijetko biti odrednice i likova koje je kasnije tumačio – dobio je priznanje na tada prestižnom Filmskom festivalu u Puli.
Mnogo godina kasnije, početkom 2000, kada mu je u Jugoslovenskoj kinoteci uručivano priznanje za doprinos kinematografiji, rekao je kako je kroz čitavu karijeru nastojao da u sebe utka ono što je pisalo na špici tog prvog filma u kojem je zaigrao. A pisalo je: “Kad budem mrtav i beo, ja bih ipak hteo da kakva-takva svetiljka budem”.
Zanimljivo, prilikom pomenute svečane dodjele nestalo je struje. Nije mu smetalo. Naprotiv. Rekao je da se u mraku manje vidi njegova stidljivost. Upitnu konstataciju: “Stidljivi ste?”, ispratio je riječima: “Vjerovali ili ne, ali jesam, stidljiv sam. Stidljiv sam ne samo kada sam ja u pitanju, stidim se i kada neko drugi uradi nešto nedolično”.
Govoreći o tome šta ga je vodilo kroz život, karijeru, u šta je vjerovao, rekao je: “Vjerovao sam u sebe. U želju da pobijedim, ali i da pobijedim sebe. A i život i gluma su pobjeđivanje bez pobjede”.
Isticao je da je dostojanstvo mjera stvari.
Nakon snimanja filma “Sezona mira u Parizu” u Francuskoj dobija ponudu od “Theatre de la Vill” da zaigra glavnu rolu u komadu Maksima Gorkog “Na dnu”. Zbog jezičke barijere naučio je napamet (na francuskom) cijelu knjigu. Ostalo je zabilježeno s kojim oduševljenjem njegovom ulogom su predstavu ispratili tamošnja kritika i publika, a on kaže da su kolege u Francuskoj bile šokirane.
– Pomislili ljudi da mi ovdje učimo knjige napamet prije prve čitajuće probe – komnetarisao je on.
Krajem devedesetih par godina odbijao je da igra u ovdašnjim pozorištima, da govori za medije. Kako je rekao, ta odluka je bila vezana za proteste 1996/97.
– Nije mi bilo jasno zašto su tadašnja opozicija i studenti tražili da se ne igraju predstave. Mogle su da se otvaraju izložbe, održavaju književne večeri… No, u Kolarčevoj izašao sam pred studente i rekao da ja, Dragan Nikolić, više neću igrati predstave u pozorištima dok se ne ispune njihovi zahtjevi. Elementarni uslov da čovjek bude častan je da drži riječ.”
U obrazloženjima za brojne filmske nagrade Dragana Nikolića, između ostalog, ističe se “izuzetna kreativna sposobnost da uzbudljivo predoči lik velikog psihološkog raspona”.
– Povodom tri godine otkako nas je napustio naš dragi Gaga, porodica je upriličila pomen. Shodno običajima, a prije svega kao odraz našeg ličnog sjećanja, nježnosti… Da je sa nama Milena, čudesna moja tetka Milena, ona bi to svakako uradila. Ovako, uradićemo mi i zbog nje i zbog nas. Rasla sam s njima, s Milenom i Gagom. Bili su mi kao roditelji, bliski, dragi, važni… Uvijek tu kad treba. Kasnije i mojoj kćerki. Njihove su ličnosti i harizme, njihove nkežnosti i topline, njihova jednostavnost… bili stub porodice. Kasnije sam saznavala o njihovoj glumačkoj i umketničkoj veličini. Recimo, Draganova duhovitost i ležernost, njegov šarm, bili su poseban medaljon svakog porodičnog okupljanja. S vremenom sam sasvim jasno uvidjela da nas je uz to, i kroz to, štitio, volio, čuvao… Nije ni vrijeme ni mjesto da isuviše govorim o svojim emocijama. Mislim da mu se to ne bi ni dopalo. Tamo negdje gdje je otišao on zna da ga njegova Verica, i cijela porodica, čuva u srcu, njeguje sjećanje… Njegov grandiozni umjetnički opus je dio ove kulture koja će, nadam se, umjeti da se prema tome odnosi na pravi način. Ja ću, naravno, i u tom smislu dati sve od sebe kao što, bilo da sam u Švedskoj gdje živim ili na nekom putu, ja sam uvijek tu da mom dragom Teči (sa velikim T) kažem hvala što me učio radosti života, što mi je pokazao kako se i sanja i stvara – i radost i ljepota – rekla je ovim povodom Verica Dravić, bratanica Draganove supruge, takođe velike glumice, nedavno preminule Milene Dravić.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu