Najvažnije mjesto, prva stanica, kao svetinja u koju po navici svraća, svaki put kada iz Australije, gdje živi posljednje tri decenije, dolazi u rodnu Gradišku, jeste park pored Save. Tu je Nazim Ćatić, poodavno penzioner, napisao najljepše pjesme, doživio prve ljubavi, ucrtao uspomene.
Postoji jedno drvo na kojem je davno, pre više od pola vijeka, urezano srce i inicijali, N. G. u njemu. To su Nazim i Gordana. Putevi su nas odveli na različite strane. Život i sudbina drugačije su odredili, nego što smo maštali, u mladosti.
Tako priču, ispovijest, svoj život opisuje ovaj pjesnik, čiji talenat je, još u osnovnoj školi, prisjeća se, prepoznala učiteljica Smilja Šurlan, dobra žena i vaspitačica, vrijedna svakog poštovanja. O njoj Nazim, i ovom prilikom priča sa sjetom. Onda se opet pričom, vraća parku i drvetu koje čuva uspomenu na ljubav iz dječačkih dana.
Ja nadhanut, i pjesme o nama sam pisao. I nosio ih, u sebi, u svom srcu. Kada god sam se iz svijeta, godinama poslije, kući vraćao, išao sam pod krošnjasto drvo u parku pored Save, koje ne prokišnjava, tako lako i brzo. Ono je čuvar mojih uspomena.
Kako vrijeme, dani i godine prolaze, to srce je sve veće, primijetio je Nazim. Odveo nas je tamo, da vidimo, da se uvjerimo, ako priči njegovoj ne vjerujemo ili u neki djelić posumnjamo.
Niko drvo nije posjekao, nije se osušilo, a park i drvoredi su se mijenjali. Čak je, neko, neki par, ili ko zna ko, obnovio inicijale. Možda neki novi, zaljubljeni mladić i djevojka čija imena počinju istim slovom.
U Nazimovim sveskama je mnogo lijepih pjesama. Prepoznali su ih i snimili pjevači, postale su narodne a njegovo ime, kao autora, ostalo je po strani, sitnim slovima ispisano, ili zagubljeno. Ovog maja, oživljava i tu priču, dijeleći je sa nama. U svemu, i parku, i drvetu, i pjesmi, sve je nekako blisko, zajedničko.
Nazimove pjesme snimilo je tridesetak pjevača. Među njima su Šaban Šaulić, Ljuba Aličić, Nedeljko Bajić Baja, Savo Radović, Senada Redžić, Safet Cimirotić, Ahmet Alomerović… Na ovom spisku je i desetak, manje poznatih pjevača iz Australije, porijeklom iz BiH, Srbije, Crne Gore…
– Kada sam pisao pjesmu za Šabana, obuzela me nervoza, strah da li ću uspjeti, zebnja da li će se moja pjesma dopasti njemu i publici. U toj pjesmi, pod naslovom „Ljubavi, vjeruj mi“, satkano je stotine mojih misli, emocija, ugrađen moj život. I uspeo sam u tome, sasvim sigurno.
Želeo je Nazim, koji vreme u Gradiški provodi sa prijateljima, posmatrajući grad i život u njemu iz kafanskih bašta, kako buja u maju, da njegove pjesme otpjevaju Toma Zdravković i Muharem Serbezovski, ali mu se u tome nije posrećilo.
Prva pomisao, još prije Šabana, bila je, da napišem pjesmu za Tomu Zdravkovića. On je pjevao tužne pjesme a u mom životu bilo je mnogo tuge. Po tome smo imali velike sličnosti. Nije bilo teško da se uklopim u njegov stil, u njegovu pjevačku harizmu… Nažalost, nisam u tome uspio jer je, on kao i još jedan moj idol, Šaban Bajramović, otišao zauvijek, prije nego što su moje pjesme stigle do njega.
Još jedna lijepa Ćatićeva pjesma, dospjela je do pjevača, Ljube Aličića, koju ovaj Šapčanin i sada često zapjeva.
Pjesmu „Znaj da volim te“, koju je snimio Ljuba Aličić posvetio sam supruzi Elvisi. Povod se lako, u stihovima i refrenu prepoznaje. Sve moje pjesme su istinite priče, iz ličnog iskustva. Nastale su iz oka koje gleda, a srce bilježi mastilom duše. Najčešće su to ljubavne poruke, o ženama čija ljepota zapravo stvara, piše pjesmu.
Odlazak u Australiju, u Sidnej, prije više od 30 godina, kada je postalo izvjesno da se nepovratno urušava država SFRJ, nije pomutilo Nazimove pjesničke mjesečine.
– Velika je to razlika, ovdje i tamo, u svemu. Drugačija je inspiracija, nove teme, strani svijet, nostalgija… Kada sam stigao u Sidnej, bilo je malo naših ljudi. Većina je na daleki kontinent, bježeći od siromaštva, stigla nakon Drugog svjetskog rata. Rijetko su dolazili u rodni kraj, otuđili se. Njihov doživljaj tadašnje Jugoslavije nije bio realan, kao ni sadašnjeg vremena, u državama nastalim raspadom nekada, za mene, najljepše zemlje koju sam iskreno i beskrajno volio.
Australija, zemlja velika i daleka, uslovila je pjesnika iz Gradiške, iz BiH i Jugoslavije, da počne novi, drugačiji život, da radi ono što mu se nudi a ne što bi želio i volio. Ostala mu je samo pjesma, kao tanana nit i poveznica.
– Naše ljude je, u svemu, preuzela tuđa zemlja. Oni su postali stranci i za nas ali i za državu u kojoj su se nastanili. Tamo se živi, od danas do sutra. Plate se sedmično isplaćuju. Koliko zarade za šest dana, sedmog, u neradni dan, potroše, i opet Jovo na novo.
Trgovac i građevinac
U Gradiški je Nazim bio trgovac, poslovođa u Robnoj kući, na odelenju gramofonskih ploča i nameštaja. Tamo u Australiji sam, priča, mogao da se zaposlim samo na građevini. Velikog izbora nije bilo.
Na gradilištu, dobio sam šansu da se obučim kao biger. Vezivao sam željezne šipke. To sam ekspresno naučio i stekao povjerenje, postao pouzdan i vrijedan u poslu. Samo fizički bio sam prisutan i skoncentrisan, u mislima u Gradiški a u glavi, pjesmom i stihom ophrvan. Na moju veliku nesreću, na putu do kuće, zanesen u svom svijetu, udarilo me auto u punoj brzini, na pješačkom prelazu. Poslije teških povreda i bolničkog liječenja, penzionisan sam. I opet pjesme pišem, to mi se nije poremetilo, i maštam da se što prije, sasvim, u potpunosti ovde vratim.
Tako razmišlja, priča i društvu se hvali, Nazim Ćatić, uporno poredeći, naizgled neuporedivo, BiH i Australiju, Gradišku i Sidnej. A društvo u kafani, kao svuda i uvijek, sumnjičavo.
-Ne može meni niko držati predavanje o Australiji, a ko tamo nije bio.
Mnogo je mjesta tamo gdje se živi teže i lošije, nego kod nas, gdje je veće siromaštvo, ravno našem prije pola vijeka, i ranije. Naša je iluzija, da se svuda bolje i ljepše živi nego ovdje. To nije istina. Ovdje je najbolje. Nigdje na svijetu se ne radi tako malo a živi tako dobro. Zato želim zauvijek da se vratim.
Generacija koja je u Australiju stigla u novije vrijeme, donijela je nove navike, došli su iz savremene civilizacije. Oni su se lakše snašli u Australiji, jer poznaju strane jezike, imaju obrazovanje, živjeli su u mjestima koja, u svakom smislu, ne zaostaju za životom u Sidneju i cijelom australijskom kontinentu.
O uslovima za život ovdje i tamo, Nasim ima svoju teoriju. Mnogi u nju ne vjeruju ali on se neda poremetiti sa svog puta, ne prihvata ničije sugestije.
O Gradiški, priča sa divljenjem, snažnim nostalgičnim nabojem.
Gradiška se izgradila, presječene su stare ulice, izgrađene nove. Gdje su nekad bile livade i utvaji, sada su velike stambene zgrade, tu više nema ruiniranih objekata… Uređen je kej, savska obala, parkovi su puni cvijeća. Sve mi je ovdje lijepo i živopisno.
Ovdje mi je kuća, zaključje svoju priču, životnu ispovest za Srpskainfo, ovo je moj grad, tu sam rođen, odrastao, proveo djetinjstvo, stekao prve ljubavi, mnogo prijatelja. U Australiji imam suprugu i četiri kćerke koje su u toj zemlji, pronašle svoje životne puteve. I ja ih razumijem. Očekujem da i oni mene razumiju.
Sada sam četvrti put u Gradiški, poslije odlaska u Australiju, ali naredne godine, ako bude sreće i zdravlja, vraćam se. Ne mogu više tamo i ne mogu bez ovog, ovamo.
Da sam ptica
U istom parku, gdje je za mnoge stihove i rime Nasim pronašao inspiraciju, opjevanom u čuvenoj pjesmi “U Gradiški na obali Save”, nastala je i jedna od najpoznatijih sevdalinki “Da sam ptica” koju je napisao Mustafa Mujezinović.
Šetajući pored Save u Gradišci, davno nam je pričao Mustafa, zaustavio sam se na keju a stihovi su počeli navirati. Uzeo sam olovku i papir, sjeo ispod drveta i napisao “da sam ptica i da imam krila, ja bih cijelu Bosnu preletila”. I za desetak minuta nastala je pjesma “Da sam ptica i da imam krila”. Snimili su je mnogi pjevači a najpoznatije izvedbe su Zehre Deović i Silvane Armenulić. Melodiju za ovu pjesmu komponovao je Jovica Petković.
Veruj mi, ljubavi vjeruj mi
Kraj, sad je kraj, bol, samo bol,
Nema radosti, nema nježnosti,
Tuga caruje u srcu mom.
Vjeruj mi, ljubavi, vjeruj mi,
Sve što sam želio, to si ti.
Vjeruj mi, ljubavi, vjeruj mi,
Sve što sam želeo, to si ti.
San, pusti san,
Pjesme tužni stih,
Sa mnom danjuje, noću noćuje,
Vraća te u život moj.
Vjeruj mi, ljubavi, vjeruj mi,
Sve što sam želio, to si ti.
Grijeh, sve je grijeh,
Rana, živa rana,
Voli, voli me,
Ubio, ubi me
I vrati se u život moj
Vjeruj mi, ljubavi, vjeruj mi,
Sve što sam želio, to si ti.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu