O tome je pisao Sveti Jovan Šangajski (rođen kao Mihail Borisovič Maksimović u Harkovskoj guberniji 1896. godine, preminuo 1966. godine), episkop u Šangaju i kasnije u San Francisku, ruski svetac srpskog porijekla čiji su preci u 18. vijeku izbjegli u Rusiju pred Turcima.
Njegovo pisanje na ovu temu prenosimo u cjelosti, a tekst će sadržati neobičnu religijsku terminologiju.
“Zemaljski život je priprema za budući život”
“Beskrajna i neutješnja bi bila našažalost za upokojenim bližnjim da nam Gospod nije dao vječni život. Naš život bi bio besciljan ukoliko bi se završavao smrću. Koja korist bi bila onda od vrlina i dobrih djela? Onda bi oni koji kažu “da jedemo i pijemo, jer sutra ćemo umrijeti!” bili u pravu.
Ali čovjek je stvoren za besmrtnost i Hristos je Svojim vaskrsenjem otvorio vrata Carstva Nebeskog, vječnog blaženstva onima koji su verovali u Njega i živeli pravedno. Naš zemaljski život je priprema za budući život, a ta se priprema završava smrću. “Ljudima predstoji jedanput da umru, a onda sud Božiji”.
Tad čovjek ostavlja sve svoje zemaljske brige; tijelo mu se raspada da bi ponovo ustalo kad bude Opšte Vaskrsenje. Ali duša njegova nastavlja da živi ne prekidajući svoje postojanje ni na trenutak. Mnoga javljanja upokojenih su nam dana da bi djelimično saznali šta se dešava s dušom kad napusti tijelo.
Kada prestane gledanje tjelesnim očima, počinje gledanje duhovnim. Obraćajući se u pismu svojoj sestri na samrti, episkop Teofan Zatvornik piše: “Pa ti nećeš umrijeti. Telo će tvoje umrijeti, a ti ćeš preći u drugi svijet, živa, svega svjesna i prepoznavaćeš sav svijet oko sebe”.
Poslije smrti duša je živa i njena čula su izoštrena, a ne oslabljena. Sv. Amvrosije Mediolanski uči: “Pošto duša i dalje živi posle smrti, ostaje dobro koje se ne gubi sa smrću, već se uvećava. Dušu ne zadržavaju nikakve prepreke koje joj smrt postavlja, ona je još delatnija, jer deluje u svojoj vlastitoj sferi bez ikakve veze s tijelom, koje joj je prije na teret, nego na korist”.
Duhovna viđenja
Duhovna viđenja često počinju kod samrtnika prije upokojenja, i još dok vide ljude oko sebe i čak pričaju s njima oni vide i nešto što drugi ne vide.
Za iskustvo umirućih zna se odvajkada, i danas ovakvi slučajevi nisu novina. Međutim, ovdje treba ponoviti ono što je ranije rečeno: samo prilikom blagodatnih posjeta pravednicima kada im se javljuju sveti i Anđeli mi možemo da budemo sigurni da su to stvarno bila bića sa drugog svijeta.
U običnim slučajevima, kada samrtnik vidi svoje već upokojene prijatelje i rođake, to može da bude samo “prirodno” upoznavanje s nevidljivim svijetom u koji treba da uđe; istinska priroda likova pokojnika koji se pojave u tom trenutku je poznata, moguće, jedino Bogu, i nema potrebe da se u to upuštamo.
Sigurno je da Bog daje to iskustvo i kao najočigledniji način da se umirućem stavi na znanje da onostrani svet nije potpuno nepoznato mjesto, da onaj život takođe karakteriše ljubav koju čovjek gaji prema bliskim osobama, prenosi Žena Blic.
Susret sa duhovima
Ali po ishodu iz tijela duša će se naći među drugim duhovima, dobrim i zlim. Obično ona stremi onima koji su joj bliži po duhu, i ako je još u tijelu bila pod uticajem nekih od njih, ona će i ostati zavisna od njih i po ishodu iz tijela, ma kako se odvratni oni činili pri tom susretu.
Ovdje nam se ponovo napominje da onostrani svijet, mada nam neće biti potpuno tuđ i nepoznat, ipak neće biti ni tek prijatan susret s voljenima u nekakvoj “luci” sreće, već duhovni sudar kojim se ispituje raspoloženje naše duše za života – da li se više priklanjala Anđelima i Svetima vodeći život ispunjen vrlinama i po zapovijestima Božijim, ili se pak putem nemara i bezverja učinila pogodnom za opštenje s palim duhovima.
Prva dva dana nakon smrti
U toku prva dva dana duša uživa u relativnoj slobodi i može da posećuje na zemlji ona mjesta koja su joj draga, ali već trećeg dana ona odlazi u druge sfere.
Ovdje arhiepiskop Jovan prosto ponavlja učenje poznato Crkvi od 4. vijeka. Predanje saopštava da je Anđeo koji je pratio prepodobnog Makarija Aleksandrijskog u pustinji rekao, objašnjavajući crkveno pominjanje upokojenih trećeg dana po njihovom upokojenju:
– Kada se trećeg dana u crkvi za dušu izvrši prinošenje, Anđeo joj ublaži žalost koju osjeća zbog razdvajanja od tijela, jer slavoslovlje i prinošenje u crkvi Božijoj za nju budi u njoj dobru nadu. Jer se u toku dva dana duši daje da, zajedno sa Anđelima, koji su uz nju, ide po zemlji gdje hoće. Zato duša koja voli tijelo luta ponekad oko kuće u kojoj se rastala od tijela, nekad oko groba u koji joj je položeno tijelo; i tako ona provodi dva dana, kao ptica, tražeći sebi gnijezdo.
A vrlinska duša ide po onim mjestima gdje je obično činila dobra djela. Trećeg dana Onaj Koji je vaskrsao iz mrtvih zapovijeda svakoj hrišćanskoj duši da se podražavajući Njegovo vaskrsenje uznese na Nebesa i pokloni Bogu”.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu