Nema ko se nije prisjetio „dobrih starih vremena“, kada su učitelji dijelili ćuške, a roditelji mlatili djecu kako bi od njih „napravili ljude“, kada je i komšija imao pravo da šamara nestašnu dječurliju. I kada se, eto, znao red.
Za sve su, vele, kriva ta đavolska dječja prava, taj šejtanski internet, ta vražja Amerika na koju se djeca ugledaju, taj nakaradni Zapad, koji je slobodarskim idejama zagadio našu divnu idiličnu avliju.
Tu i tamo bi se, kroz sveopštu galamu, probio poneki glas razuma. Pa je jedan sociolog podsjetio da je kult nasilja na našim prostorima postojao vijekovima prije osnivanja SAD. A psiholozi su ponavljali staru istinu: da nasilje rađa nasilje.
Ali, šta trabunjaju ti sociolozi i psiholozi, oni su krivi za sve! Dok oni nisu počeli da mute vodu, sve je bilo kako bog zapovijeda!
Nevjerovatno je kako borci protiv slobode svaku tragediju dočekaju na zicer. Što strašnija tragedija, to jači „argumenti“.
Ili možda nije nevjerovatno? Nakon tragedije sav normalan svijet je isprepadan, zbunjen, šokiran. I vapi za sigurnošću. A upravo „politika čvrste ruke“ stvara privid sigurnosti.
Politika čvrste ruke, po principu „batina je iz raja izašla“, nije samo narativ kojekavih besprizornih „pametara“.
Politika čvrste ruke je i odgovor zvanične politike na tragediju. I u Beogradu i u Banjaluci.
Nećemo sad o spuštanju granice za krivičnu odgovornost djece sa 14 na 12 godina, koju je najavio Aleksandar Vučić, usput spominući i mogućnost ponovnog uvođenja smrtne kazne. Previše je to mračno, čak i za ova mračna vremena.
Zadržimo se na mjerama za povećanje bezbjednosti u školama u Republici Srpskoj.
Ograditi škole. Pojačati prisustvo policije u školskim dvorištima. Zabraniti pristup školi nastavnicima i učenicima koji u tom trenutku u nisu na nastavi.
Jer, kako reče vrhovni komandant Republike Srpske Milorad Dodik, „stariji đaci se u slobodno vrijeme okupljaju u krugu škole i prave atmosferu koja može da izazove vršnjačko nasilje“.
Eto ti sad! A neki naivni likovi, pa čak i stručnjaci, misle da je baš lijepo da se djeca, i u slobodno vrijeme, druže na školskim igralištima i u dvoritšima škola, a ne recimo u obližnjim kafićima ili kladionicama, gdje „atmosfera za vršnjačko nasilje“ mnogo bolje uspijeva.
I još će se uvesti testiranje djece na droge. I primjeniti „rigorozne mjere“ za one koji koriste narokitke. Šta drugo ponuditi djetetu od 12 godina koje se drogira, nego „rigorozne mjere“!
Zabrana mobilnih telefona tokom nastave? OK. Ali, to mu dođe više pedagoška, nego „državna“ mjera, i tu su pedagošku mjeru neke škole već odavno uvele.
Tragedija, koliko god to strašno zvučalo, može biti i prilika. Ali, prilika za šta? Za ozdravljenje društva sile i nepravde u kojem je nasilje vrhovni princip, i vladanja i golog opstanka? Ili za ograde, policijski nadzor, zabrane, za rigorozne mjere i pretvaranje škola u zatvore?
Odgovor znamo.
Dakle, sretan nam 9. maj, Dan pobjede nad fašizmom. Sloboda narodu!
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu