Ipak, nekad grandiozno finale zna da zasjeni mnoge veličanstvene finese filmskog jezika kojima su pojedina ostvarenja protkana.
Predstavljamo vam 10 najboljih trilera koje, uprkos razotkrivenom raspletu, vredi pogledati više puta:
“Bježi!” (2017)
Filmski prvenac reditelja Džordana Pila vodi publiku u uvrnutu, ali zastrašujuću priču o rasizmu koji je i dalje prisutan na američkom jugu.
U ovom filmu mladi Afroamerikanac Kris sa svojom partnerkom, bjelkinjom Rouz odlazi na vikend-odmor kod njenih roditelja, kako bi ih upoznao. Pretjeranu gostoprimljivost majke Misi i oca Dina Kris u početku tumači kao njihov nervozni pokušaj da dokažu da im ne smeta što se njihova ćerka zabavlja sa tamnoputim mladićem, ali kako vikend odmiče, otkriva niz pojedinosti sa zastrašujućim posljedicama.
Ovaj napeti horor dobio je odlične kritike širom svijeta, a zbog svoje slojevitosti i izobilja detalja koji nisu očigledni na prvo gledanje, sigurno vrijedi pogledati i više puta.
“Parazit” (2019)
Crna komedija smještena u savremeno doba Južne Koreje ispituje ogromne klasne razlike građana Seula i premiješta tok priče iz humorističnih scena ka napetom trileru, živo prikazujući nepravde savremenog poretka.
Film “Parazit” prati porodicu Kim koja živi u sirotinjskom suterenu u Seulu. Majka, otac i dvoje odrasle djece nemaju posao i snalaze se kako znaju. Rade jednokratne posliće, račune ne plaćaju, pa su im telefoni isključeni, jure besplatni vajfaj komšija, a prozor im gleda na uličicu u kojoj uriniraju pijanci.
Kada sin Ki-vu dobije priliku da daje časove engleskog ćerki bogataške porodice Park, oni veoma lukavo jedan po jedan, uz pomoć spletki, dolaze do različitih poslova kod Parkovih.
Gospodin i gospođa Park su japiji i zadovoljni su angažmanom Ki-vua i njegove porodice iako ne znaju da su oni članovi iste porodice. Prvi dio filma je maestralna igra crnohumornih smicalica i spletki, da bi drugi dio poprimio mračniju atmosferu i radnju čiji humor ostavlja gorak ukus.
Tek kad ponovo pogledate ovaj film, možete da upijete sve njegove nijanse i odlučite ko je u toj priči zapravo parazit. Reditelj Bong Džun Ho je za ovo ostvarenje dobio “Oskara”.
“Nema zemlje za starce” (2007)
Braća Koen poznati su kao reditelji koji uspevaju da objektivom kamere zabeleže sve finese ljudske prirode. Iako je ovaj film na prvi pogled čist triler ispunjen nasiljem, na drugo gledanje otkriva mnogo kompleksniju priču od one jednostavne borbe dobra i zla.
U ovom filmu glavni junak u pustinji nalazi tijela švercera droge ubijenih u obračunu. Tu pronalazi i kofer sa dva i po miliona dolara, a njegova odluka da ih prisvoji pokreće niz događaja, u kom će se granice između dobra i zla potpuno zamutiti.
Ovaj neovestern na drugo gledanje otkriva melanholičnu zapitanost o savremenom svijetu i o mestu koje u njemu zauzima pojedinac.
“Zatvoreno ostrvo” (2010)
Film Martina Skorsezea sa Leonardom di Kaprijem u glavnoj ulozi pravi je primjer trilera koji gledaoce do samog kraja drži u neizvesnosti.
Prati Edvarda Danijelsa, namučenog čovjeka koji ne može da pobjegne od svoje prošlosti, dok istražuje čudan nestanak pacijenata u psihijatrijskoj bolnici.
Iako prvim gledanjem otkrivate jedan od najboljih obrta savremene kinematografije, iz drugog puta možete da prepoznate sve fine tragove kojima je reditelj od početka ukazivao na konačni zaključak.
“Američki psiho” (2000)
U filmu “Američki psiho” rediteljke Meri Heron, glavni protagonista je mladi, zgodni i bogati Patrik Bejtman (Kristijan Bejl) koji uživa u luksuzu punim plućima. Međutim, iza tog “savršenog” mladog muškarca krije se monstruozni um čovjeka koji uživa u tome da drugima oduzima život.
Iako je film na početku tipičan triler, njegov kraj će mnoge iznenaditi jer prilikom prvog gledanja mnogi tragovi koji upućuju na zaključak nisu očigledni. Pored izvanredne glume Kristijana Bejla, to je dovoljan razloga da iznova pogledate ovaj film.
“Crni labud” (2010)
Ovaj film reditelja Darena Aronovskog je priča o balerini Nini čiji je život potpuno posvećen umetnosti.
Umjetnički direktor baletske trupe traži novu primabalerinu za predstavu koja će otvoriti sezonu Labudovo jezero. Nina je logičan izbor, ali balerina Lili, takođe, privlači direktorovu pažnju. “Labudovo jezero” je najzahtjevnija plesna partitura klasičnog repertoara i traži protagonistkinju koja posjeduje nevinost i ljupkost bijelog labuda, ali i prevrtljivost i aroganciju senzualnog crnog labuda.
Nina savršeno odgovara ulozi bijelog labuda, dok je Lili oličenje crnog labuda. Kako se odnos dvije balerine iz rivalstva pretvara u čudno prijateljstvo, Nina dolazi u dodir sa svojom mračnom stranom, koja preti da je uništi.
U svemu tome gledaoci tek na kraju saznaju prave Ninine muke, ali je upravo zbog završnice neophodno pogledati film barem još jednom.
“Doni Darko”
Priča prati lika čije ime nosi i naslov filma, momka koji boluje od mjesečarenja i kome iznenada kreće da se priviđa zastrašujuća persona u kostimu velikog zeca, koja ga uhodi i konstantno ponavlja da će do kraja mjeseca doći do smaka svijeta.
Izvanredna gluma koja je povjerena, između ostalih, Džejku Džilenholu, Holmsu Ozbornu i Meri Mekdonel, kao i uznemirujući prizori, učinili su “Doni Darko” jednim od kultnih filmova 20. vijeka. Ipak, mnogo je i onih koje je zbunjujući vremenski tok i komplikovan zaplet na kraju ostavio sa više pitanja nego odgovora. Drugim gledanjem sve dobija mnogo dublji smisao.
“Memento” (2000)
Intrigantni film Kristofera Nolana prati Lenarda Šelbija (Gaj Pirs), ožalošćenog čovjeka koji pati od gubitka kratkotrajnog pamćenja i traga za ubicom svoje žene.
Pošto ne može da se osloni na svoja sjećanja, oslanja se na komplikovanu strategiju, koja ima brojne nedostatke.
“Memento” se poigrava sa protokom vremena i ishod čini neizvesnim do samog kraja, ali je Nolan u ovo kompleksno ostvarenje utkao brojne skrivene tragove koji su vidljivi tek na drugo gledanje.
“Borilački klub” (1999)
Čovjek koji pati od insomnije i bolno dosadnog života (Edvard Norton) narator je i glavni protagonista filma “Borilački klub”. On se susreće sa Tajlerom Dardenom (Bred Pit) s kojim pokreće ilegalni klub koji ljudima omogućava da se tuku do mile volje.
U ovom filmu brišu se granice između mašte i stvarnosti, pa na kraju djeluje samo kao dug i košmaran san. Međutim, prilikom drugog gledanja otkriva se njegova suptilna kritika savremenog života, kapitalizma i društvene izolovanosti, pa ovaj haotični triler dobija još dublji smisao.
“Bulevar zvezda” (2001)
Filmski kritičari Los Anđelesa su 2010. godine ocijenili ostvarenje Dejvida Linča kao najbolji je film decenije. Ulogom u “Bulevaru zvezda” glumica Naomi Vots je stekla svjetsku slavu, a ostvarenje je reditelju donijelo nominaciju za Oskara.
U ovom filmu otkrivamo košmarno lice Holivuda, a lukavi Linč namjerno u njemu ostavlja ogroman prostor za interpretaciju, ponovno gledanje i diskusiju, piše Juronjuz.