Teroristički napad u Bosanskoj Krupi i njegove konsekvence već danima su glavna tema, ne samo u BiH, nego i u regionu. Skelić je prokomentarisao kakve će dalekosežne posljedice ovo imati po BiH.
– Mi smo roviti po tom pitanju, kod nas se kontinuirano tri decenije nakon rata poteže priča o tome da ovdje postoje terorističke ćelije, nešto se priprema… To odgovara vanjskim i unutrašnjim neprijateljima, u bilo kojem kontekstu ovo može biti atak na državu BiH, u svakom slučaju se radi o tome da ne možemo isključiti neke druge pozadinske mehanizme, treba vidjeti odakle je taj novac, tokovi novca uvijek pokažu u kom grmu leži zec. Previše je jednostavno kad bi se stvari odmah mogle definisati – kaže on.
Iz ugla psihologa, on je objasnio ono što je uradio jedan 14-godišnjak i osvrnuo se na to ko je sve osim njega kriv za ovo što se dogodilo.
– Teško je sa sigurnošću tvrditi, mi ne znamo pozadinske mehanizme, treba ih tek istražiti. Činjenica je da smo potpuno izgubili svaki sistem vrijednosti, često ponavljamo da smo društvo koje njeguje religijske vrijednosti – čovjek koji je religiozan ne boji se ničeg sem Boga, a to nemate na terenu u BiH, ljudi se boje svega i svačega. Često spominjemo porodične vrijednosti – ni to ne preferiramo, ne vrednujemo, ne družimo se sa djecom, ne razgovaramo, djeca su završila u trećem planu, džaba sav uspjeh u životu ako u tom planu propadnete, ako vaši potomci odu na pogrešan put. Mnogo je toga o čemu pričamo deklarativno, a s druge strane se pokaže da ne preferiramo tu vrijednost niti nam je stalo do toga. Nismo ni za materijalne vrijednosti, ne pokrećemo fabrike, projekte. Itd. U tom sistemu gdje se vrednuje samo moć, onda je vrlo lako usmjeriti i pojedinca i grupu na određenu vrstu ponašanja koje može da priskrbi određenu vrstu moći – nastavlja Skelić.
Nastavlja se serija dojava bombi i prijetnji u više gradova BiH uprkos hapšenjima počinilaca, uglavnom maloljetnika. Skelić se osvrnuo i na pitanje šta se dešava sa djecom, jesu li svjesni sankcija koje ih čekaju.
– Mi smo nekad vrednovali obrazovanje: učitelj, nastavnik, profesor su bili vrsta autoriteta, nekada čak idoli mlađima. Roditelji su uvijek pristupali u komunikaciji s nastavnicima, učiteljima, profesorima, kao s nekom vrstom autoriteta, postojala je određena distanca. Danas je to obezvrijeđeno i imate situaciju gdje djeca čuju od roditelja: ‘kakav on, kakva škola’. Obrazovanje se obezvrjeđuje, postoji nepoštovanje tih institucija. S druge strane mi govorimo da djeca ne vole školu, jer je propao obrazovni sistem, nikad nisu djeca voljela školu, ali su poštovali instituciju obrazovanja i one koji obrazuju. Nismo svjesni šta radimo s tim porukama koje šaljemo mladim generacijama, da se diplome mogu kupiti, gdje je tercijarna prevencija? Sastoji se u tome da subjekt vidi da je drugi subjekt zbog nečeg kažnjen, a ako vidite da neko ne trpi kaznu zbog takvog ponašanja, onda ćete posegnuti za tim. To su sve stvari koje smo mi stvorili, djeca nikad nisu kriva – kažu psiholozi, to što mi njih možemo u određenom trenutku detektovati kao monstrume, uvijek su djeca bila monstrumi. Mi ih usmjeravamo procesom socijalizacije da ne budu takvi, ali mi smo zakazali kao obitelj, naš vrijednosni sistem je zakazao – priznaje on, piše N1.