Rusko tržište je veliko, za nas i nepojmljivo. Kada sam dobio prvu ulogu na nacionalnoj televiziji kod njih, pitali su me da li znam koliko je naša televizija gledana, dao sam neki proizvoljni zaključak, a oni su mi rekli da njihov kanal gleda cijela ruska federacija i bivše države sovjetskog saveza, to je bio broj od 240 miliona ljudi. Tada sam kroz brojeve shvatio gabarite tržišta na koje izlazim. Tamo ima nesrazmjerno više glumaca nego kod nas i kada u takvoj jednoj konkurenciji neko iz umjetničkih krugova prepozna ili van teatra, znate da je ostavljen trag – rekao je Ivan.
Glumiti na stranom jeziku nije baš jednostavno. No, Vama je pošlo za rukom da vas tamošnja publika brzo prihvati i zavoli. Da li su strogi kao kritičari?
– Moj boravak u Rusiji je bio veliki izazov, donio mi je ozbiljan napredak i kao glumcu i kao čovjeku. Prvi utisak mi je prihvaćenost na koju sam naišao, a drugo susret sa rediteljima i glumcima velikog kalibra, koji me je inspirisao da pređem svoj maksimum. U Beogradu sam pripremao prve uloge, svakodnevno sam imao po dva časa ruskog jezika, letio sam na svaka dva, tri dana. Jedan period smo se porodično odselili u Sankt Peterburg. U sred tih napora sam osjetio da je sve izuzetno smisleno, i da to nije posljedica moje poslovne ambicije ili neke čežnje za finansijskom zaradom, nego da ima dublji smisao, i kasnije se ispostavilo da je to iskustvo imalo veliku duhovnu korist. Vrlo su strogi kao kritičari, njihovi glumci su jako kvalitetni i u najprolaznijoj sceni, ostvaruju nevjerovatne rezultate. Reditelji od njih zahtijevaju apsolutnu eksploziju. Ono što mi je zanimljivo je da je i publika izuzetno kritična i da ono što se umjetniku ne prašta je da u svojoj ulozi ne da srce. U svakoj profesiji mnogo volimo srčanost, to nam je blisko sa Rusijom i to jeste najveći kvalitet svakoga – kaže Ivan.
Da li Vam ljudi prilaze u Rusiji, šta Vam kažu?
– Često se dešava da ne mogu da me povežu sa nekom konkretnom ulogom, ali uvijek kažu “Vi ste onaj glumac iz Srbije” – rekao je Ivan.
Da li ste se kao u pjesmi Nine Badrić “duše su se srele” razmišljali kada ste vidjeli Jelenu. Reklo bi se da ste se pronašli?
– Bio bih gord kada bih sa stopostotnom sigurnošću tumačio kako se ljudi sreću. To su prilično eterične stvari, nekada ih ne treba ni analizirati, nego uhvatiti i ne propustiti priliku. Čini mi se da sam u tom trenutku bio dovoljno zreo da prepoznam sve njene kvalitete i da mogu da izmaštam našu zajedničku budućnost – kaže Ivan.
Kada snimate, vjerovatno vam nedostaju kćerka i supruga. Kako uspijevate da tu odvojenost prebrodite?
– Samo se sjetim da je ogroman procenat zaposlenih roditelja veći dio dana razdvojeno od djece zbog posla i to me vrati na one srećnike koji žive na selu, koji mogu da povedu dijete u njivu, štalu, kao naši preci, i da cijeli dan rade zajedno. Kao umjetnik, još imam sreće, jer često dijete povedem sa sobom na predstavu ili snimanje. Sva ta razmišljanja me samo motivišu da vrijeme koje je slobodno za porodicu, provedem najkvalitetnije moguće – rekao je Ivan.
Da li svoj život možete da zamislite u Rusiji?
– Svoj život mogu da zamislim svuda gdje je moja porodica sa mnom i gdje ima dobrih ljudi – kaže Ivan.
Ove godine proslavili ste 12 godina braka. Kako danas u turbulentnom vremenu održati jednu zajednicu?
– Treba biti svjestan mogućnosti i znanja, i u trenucima kada neki problemi postanu veliki da prevazilaze naše mogućnosti, da treba biti dovoljno hrabar i zatražiti pomoć. Vladika Nikolaj je rekao: “Kada kuća gori, požar se gasi sa strane”, to se odnosi na naše duhovno i mentalno stanje, odnose koje imamo sa bližnjima, pa i na ljubav – rekao je Ivan.
Pjevačica Jelena Tomašević odavno je dobar ambasador Srbije po svijetu. Posljednji u nizu su nastupi sa čuvenim Bočelijem.
– Kada su me pozvale moje saradnice Biljana Čigoja i Jelena Vuksan da mi kažu da im je stigao potvrdni mejl za moje učešće kao pop gošće Andrei Bočeliju na “Belgrade River Fest”, mojoj sreći nije bilo kraja. Za mene je to bilo iskustvo u rangu sa Evrovizijom, možda i više od toga, ali sam ovog puta bila svjesnija trenutka u kom se nalazim i uspjela da uživam maksimalno u njemu – rekla je Jelena.
Kažu da ste ga oduševili raskošnim glasom, a on je vrlo zahtijevan. Koliko vam je saradnja sa njim otvorila neka nova vrata i da li ste nekada pomislili da se otisnete i van granica Srbije?
– Svakako da je i za mene i za simfonijski orkestar RTS bila velika čast što smo nastupali sa maestrom Bočelijem u Beogradu, ali kad smo dobili poziv da nastupimo sa njim i u Abu Dabiju, nismo mogli da dobijemo bolji kompliment od njega i njegovog tima. Mnogo mi je drago što smo uspjeli na divan način da predstavimo našu zemlju i što smo ostavili tako snažan utisak. Nadam se da će se ova saradnja ponoviti u budućnosti – kaže Jelena.
Da li i dalje maštate o Evroviziji. Koji vam je muzički san, a željeli biste da ga što prije ostvarite?
– Iskreno ne maštam o ponovnom učešću na Evroviziji, ali sam zahvalna na tom fenomenalnom iskustvu koje sam doživjela na početku svoje karijere. Pjesma “Oro” je postala antologijski hit, a tada sam je snimila još na grčkom, portugalskom i španskom jeziku i zahvaljujući tim verzijama sam poslije Evrovizije imala zapažene nastupe u Grčkoj, Portugaliji i Španiji – rekla je Jelena.
Dosta ste putovali i vi ove godine. Da li postoji neko mjesto gdje biste mogli da živite i nastavite da gradite karijeru?
– Volim da putujem i volim da nastupam za svoju publiku širom svijeta, ali ipak kada se vratim u Srbiju, imam osjećaj da sam kod kuće. Tu mi je porodica, tu su mi prijatelji, tu mi je dom – kaže Jelena.
Ivan dosta putuje, radi, van granica Srbije. Nekada snimanja traju i po 12 časova. Koliko vam ta udaljenost, teško pada, a koliko s druge strane povjerenje koje ste godinama gradili daje snage da prebrodite te dane?
– Ivan ne snima u Rusiji otkad je počela korona, a i kada je odlazio ranije, to je bilo periodično, tada smo Nina i ja odlazile često kod njega, pa smo u svemu tome pronašli novu čar – rekla je Jelena.
“Utjehu zbog smrti oca pronašla sam u molitvi”
Ova godina vam je bila lijepa, ali bio je i teških momenata kada ste ostali bez oca. Koliko vas je u tim momentima baš posao dizao, a sigurno vam je Ivanova i Nina podrška mnogo značila?
– Svi, koji su prošli kroz ovo bolno iskustvo odlaska roditelja, su mi rekli da je to nedostajanje koje nikada ne prolazi, ali sa kojim naučiš da živiš. Ja sam pronašla utjehu u porodici i u molitvi, koja me smiri i koja mi daje nadu da je moj tata sada dobro na nekom boljem mjestu – zaključila je Jelena, piše Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu