Jer postoje civilizacijski standardi, pravna država i efikasni mehanizmi zaštite ljudskih prava, i što je najvažnije niko ne očekuje da procese podmažete, potkujete. Kod nas je, međutim, novac odavno postao jedino mazivo koje se prima. Ni veza više nije što je bila.
A kada mali običan čovjek nema tih para, on zaglavi u beznađu. Najprije u lavirintu institucija u kojima mnogi primaju platu da mu ništa ne znaju reći, niti mogu pomoći, nemaju ovlaštenja da urade bilo šta što bi vrijedelo, imalo smisla, dalo efekta. U najboljem slučaju se sa njim ljubazno, naprazno ispričaju.
A onda u bespućima sporog, tromog, zatrpanog, politički ovisnog i ucijenjenog, ali i nezainteresovanog, u elitizam ogrezlog i potkupljivog pravosuđa. I tu najčešće ostane godinama. Brojni pravdu biološki ne dočekaju. Ubije ih nepravda.
Jedan naizgled običan slučaj iz Banjaluke otkrio nam je ovih dana upravo to lice pravosuđa koje se smije u lice pravdi. Pravosuđa u kojem samo jedan sudija, opravdano ili neopravdano, ima više od 1.000 neriješenih predmeta i ‘ladno može da kaže da predmet jednog običnog malog čovjeka može da stigne na red tek za dvije godine. I nikom ništa.
A čovjek samo traži da mu jedna „ozbiljna“ i „ugledna“ osiguravajuća kuća, sa inostranim osnivačem, isplati pravednu naknadu za objekat koji je, gle čuda, kod njih osigurao od eventualne štete.
Njegova krivica u svemu tome? To što je, izgleda, u nekom momentu povjerovao da živi u ozbiljnoj državi, gdje je osiguranje imovine normalna stvar, a sudovi garant da se šteta može naplatiti i pravda isterjati u razumnom roku.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu