To znači da na različite načine dajemo do znanja onima pored nas da raspolažemo pameću, vještinom, sposobnošću, snagom ili ma čime drugim što nas ističe u odnosu na njih.
Ovo nije ništa drugačije od životinjskog signaliziranja putem velikog i lijepog repa kod pauna, snažnih i razvijenih rogova kod jelena i slično, odnosno, predstavlja evolucioni mehanizam (reći će evolucioni psiholozi) kojim sebe želimo staviti na povoljnu stranu prirodne selekcije.
Ono što je u ovom mehanizmu bitno je to da on, na određeni način, slijedi pravila koja su slična tržišnim: što je neka osobina rjeđa ili što je teže ostvariti sve što je potrebno da bi ju se zadobilo, to je ona vrjednija, odnosno cjenjenija. Paun repom signalizira da ne samo da je sposoban da preživi izazove prirodne sredine, već da je toliko sposoban da može dragocjene resurse rasipati i na nešto beskorisno poput raskošnog repa.
Slično je i kod ljudi.
Npr. štikla na cipeli je bila signal kojim se drugima saopštavalo da sam toliko bogat da ne moram da radim, niti da hodam po kaljavom drumu, jer sa štiklom se ne može hodati njivom već ju je moguće nositi samo ako se vozim u kočijama i hodam po mermernim podovima palate.
Biti aristokrata, u odnosu na kmeta, bila je vrijednost. U svijetu kmetova biti visok i razvijen, a ne sitan i pogrbljen, značilo je da je sposoban obezbijediti resurse (hranu prije svega) za to. Zdravljem i snagom se signalizirala poželjna osobina u teškim vremenima.
Naravno, vrijedi i obrnuto: ma koliko bilo neobično ili raskošno, ono što mnogi mogu imati gubi vrijednost i više ne predstavlja signal koji nas izdvaja od drugih. Još ako je neku od osobina moguće simulirati bez stvarnog posjedovanja onoga što je za to neophodno, time ona gubi na vrijednosti. A ljudsko društvo je sredina veoma povoljna za simuliranje.
Situacija u kojoj možemo u praksi vidjeti ovaj mehanizam na djelu u ljudskom društvu je, između ostalog, povjerenje u nauku. Da bi se zaista postalo stručnjakom u određenoj oblasti nauke, potrebno je mnogo truda, zalaganja i odricanja.
Stoga je signal kojim se to saopštavalo – da smo magistri ili doktori nauka – nešto što je bilo cijenjeno i što nas je izdvajalo od drugih. Međutim, kada signal postane poželjan, mnogi žele da budu u njegovom posjedu.
Ali, mnogi nisu u stanju izdvojiti vrijeme, resurse ili prosto nemaju potrebne sposobnosti. No, zato je tu sistem koji omogućava da izgleda kao da možemo iako to nije slučaj.
Uz pomoć novca i političkog uticaja moguće je simulirati pomenute sposobnosti kroz sticanje diplome za koju su mnogi progledali kroz prste.
I baš kao što štampanjem novčanica koje nemaju podlogu u privrednom rastu i proizvodnji dolazi do obezvrjeđivanja valute u koju potom niko nema povjerenja, tako se i proizvodnjom diploma i naučnih zvanja gubi povjerenje koje su one nekad imale.
Otuda veliki otpor koji većina građana pruža savjetima i preporukama naučnika, bilo u vezi epidemije i vakcinacije, bilo kroz sumnju u utvrđene naučne činjenice. Ovo nepovjerenje nije utemeljeno u neispravnosti činjenica koje im naučnici saopštavaju, već u gubitku vrijednosti koje naučno zvanje ima kao signal kompetencije.
Kada pogledamo ko sve može doći do titule doktora i magistra, s pravom sumnjamo na sve sa tim titulama. Pritom, ispravnost onoga što nam stručnjaci preporučuju nije od značaja, jer ni sami nismo u stanju pravilno rasuditi o tome, već nas nepovjerenju vodi sumnja u vrijednost onih koji nam to preporučuju.
Ovaj magistar vam svakako preporučuje da slušate savjete koje vam upućuju stručnjaci, ali je jednako tako svjestan da vaše povjerenje ne zavisi od istinitosti tvrdnji koje oni iznose, koliko od vraćanja vašeg povjerenja u njih kao one koji su kompetentni da vas savjetuju.
A to je problem koji nadilazi i nas i vas.
(Miroslav Galić, mr. asistent Filozofski fakultet u Banjaluci, Katedra za filozofiju)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu