Decenijama bezuspješno pokušavam da pronađem svoju biološku majku, želio bih samo da je vidim, makar na slici. Ne bih da joj stvaram probleme i da joj banem u život tek tako, dovoljno bi mi bilo da znam da me se sjeća – započinje svoju tužnu ispovijest Robert Piri za portal Luftika, koji inače živi u Austriji gdje radi skoro trideset godina.
O svojoj majci zna samo toliko da se zove Nevena B. (prezime poznato redakciji portala Luftika.rs) i da je imala šesnaest godina kada ga je 26. septembra 1967. godine donijela na svijet u novosadskoj Betaniji. Dala mu je ime Petar, potpisala papire da nema uslova da se brine o bebi, da bi potom zauvijek nestala iz života svog sina.
Robert joj to ne zamjera i vjeruje da je ta odluka bila teška, preteška. Pretpostavlja da je bio vanbračno dijete koje je u tom trenutku predstavljalo teret svojoj mladoj majci. Siguran je da joj je kasnije bilo žao, ali da su je životne okolnosti sprečavale da ga potraži i vrati u svoje naručje. Iz porodilišta je prebačen u dom za nezbrinutu djecu, gdje je ostao godinu i po dana.
Srbin Petar postao je Mađar Robert
– Tada me je usvojila porodica Piri iz Čoke, koja je imala devetogodišnju kćerku, ali su žarko željeli drugo dijete, sina – kaže.
Nije im se dalo, pa su odlučili da uzmu dijete iz doma i tako je Srbin Petar postao Mađar Robert. Prve riječi izgovorio je, naravno, na mađarskom, srpski je naučio kasnije, ali i dalje ima karakterističan akcenat.
Čuvali su tajnu
– Ne mogu da kažem da mi je djetinjstvo bilo bogzna kako srećno, ali griješio bih dušu kad bih rekao da je bilo nekih velikih problema. Otac je bio strog i pravedan, kad bih napravio neku glupost, pala bi pokoja ćuška, ali, sve u svemu, bio je to dobar čovjek. Majka me nikada nije tukla, ali je zato bila majstor za psihičku torturu, imala je otrovan jezik i ruku na srce, nije bila naročito omiljena u komšiluku. Žofija, najsvjetlija tačka mog djetinjstva, odmah me je prihvatila i zavoljela, bila je prava starija sestra – sjeća se Robert prvih godina u usvojiteljskoj porodici.
Pirijevi su dugo krili da nisu njegovi biološki roditelji, a onda je to saznao na vrlo bolan način…
Bolna istina
Kao i svi njegovi vršnjaci, volio je da pika loptu, a fudbal se u to vrijeme, kad nije bilo saobraćaja, igrao na ulici.
– Jednom prilikom, lopta nam je završila u leji s cvijećem ispred kuće neke starice koja je s komšijama sjedila na klupi. Dotrčao sam da pokupim loptu i taman što sam krenuo da se izvinjavam, baka me je zasula pogrdama, da bi na kraju izgovorila riječi koja su me pogodile kao grom iz vedra neba: “Što se ne igraš pred svojom kućom? Pa da, to i nije tvoja kuća, to nisu tvoji pravi otac i majka!” Ukočio sam se od zaprepašćenja. Bilo mi je samo devet godina, nisam baš najbolje razumio šta to znači. Otrčao sam kući i sve ispričao tati, a on mi je, sav zbunjen, rekao da to nije istina – nastavlja Robert priznajući da ga je, uprkos tome što je otac sve negirao, izjedao crv sumnje.
– Nedugo poslije toga, roditelji su mi, pretpostavljajući da će sličnih situacija biti sve više, priznali da nisam njihov biološki sin. Mama mi je pokazala papir na kojem je bilo napisano ime moje prave majke i datum kada me je donijela na sijvet. Dodala je samo to da je bila vrlo mlada i da vjerovatno zbog toga nije mogla da me zadrži. To je bilo sve što sam saznao o toj ženi, a tako je ostalo do danas – s tugom u glasu kaže sagovornik portala Luftika.
Tinejdžer postaje čovjek
Robert priznaje da nije bio uzoran đak i da je jedva završio osnovnu školu, čak je ponavljao jedan razred.
– Svjestan toga da knjiga nije za mene, čim sam dobio svjedočanstvo, potražio sam posao. Primili su me u Industriju mesa “Čoka”, gdje sam radio za mašinom koja je prerađivala mast i tamo su mi priznali internu kvalifikaciju. Imao sam solidnu platu, bio sam svoj čovjek. Beše to lijep osjećaj koji mi je ulio samopouzdanje – priča.
Novi život
S nepunih dvadeset godina upoznao je prelijepu djevojku koja mu je uskoro postala supruga. Bila je, kaže, njegova zvijezda, obožavao ju je i jedva je čekao da s njom zasnuje porodicu.
– Prvo dijete, kćerku, dobili smo 1990. godine, u vrijeme kada se nad bivšom Jugoslavijom uveliko nadvio ratni oblak. Počela je mobilizacija, ljude su noću izvlačili iz kuća i odvodili u Vukovar, shvatio sam da je pitanje dana kada će i mene pokupiti pa sam rekao ženi da se spakuje. U posljednji čas napustili smo domovinu i obreli se u Austriji, u Beču, gdje smo počeli sve iz početka – veli Robert.
On je dobio posao u jednoj pekari, a supruga je primljena kod pečatoresca, zarađivali su dovoljno da plate stan i obezbijede djetetu ono najosnovnije.
Početak potrage
– Polako smo se skućili, 2000. godine dobili smo drugo dijete, sina, mislio sam da konačno, poslije silnih stresova i turbulencija, možemo odahnuti. Da bih sve zaokružio, u to vrijeme počeo sam intenzivnu potragu za svojom biološkom majkom. Gostovao sam čak na jednoj austrijskoj TV stanici, gdje sam ispričao svoju životnu storiju, ali niko mi se nije javio. Tragao sam za informacijama koje bi mi mogle pomoći da saznam gdje je sada moja mama, uzalud, nisam se pomjerao s mrtve tačke – priča Robert.
Uprkos životnim udarcima
A onda je, prije desetak godina, uslijedio novi udarac – došlo je do kraha njegovog braka za koji je mislio da će trajati do kraja života. Kćerka, tek što je postala punoljetna, odlučila je da pređe kod momka, a sin je do 14. godine bio s majkom, da bi se, čim su se stekli zakonski uslovi, preselio kod oca.
– Djeca su mi divna, kćerka radi kao sekretarica u bolnici, rodila mi je dvoje unučadi i redovno me posjećuje. Sin je izučio automehaničarski zanat, dobar je majstor, vrijedan, radi u jednom velikom bečkom servisu. A ja… Ne prestajem da mislim o svojoj majci. Želim da je pronađem, da konačno upoznam ženu koja mi je podarila život. Volio bih da pročita ovu priču i da se javi, ne tražim od nje ništa, osim da je vidim, makar i na slici – završava svoju ispovijest Robert Piri.
S porodicom koja ga je usvojila, tačnije s majkom, nema nikakav kontakt od kada mu je preminuo otac, ali redovno se viđa sa sestrom Žofijom i njenom porodicom. I ona ga, kao i djeca, podržava u tome da pronađe Nevenu B, svoju biološku majku, a Robert se iskreno nada da je živa i zdrava i da će je sresti kad-tad.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu