Djelo i ime banjalučke književnice ovih dana je ponovo u javnosti aktuelizovano dobijanjem književne nagrade „Milica Stojadinović Srpkinja” za zbirku poezije “Razmnožavanje divljih životinja”, koja je od strane kritike skoro jednoglasno dočekana kao njena najzrelija i najkvalitetnija zbirka poezije u karijeri.
Par mjeseci ranije Tanja je podigla veliku medijsku prašinu kada su organizatori Sabora Petra Kočića dozvolili sebi sramotu da cenzurišu njen nastup na ovoj manifestaciji, na što je autorka regaovala na društvenim mrežama izazivajući buran odjek na javnoj medijskoj sceni Srpske.
Srećom, talentovana književnica ima daleko više razloga da pažnju ljubitelja knjige drži svojom poezijom i prozom. U razgovoru za “Srpskainfo” dotakli smo se aktuelne nagrade i pomenutih problema cenzure, ali mnogo više je tema bio njen književni rad i književna scena Republike Srpske.
Ovo nije prva nagrada u tvojoj karijeri, a uvjereni smo ni posljednja, ipak nagrada „Milica Stojadinović Srpkinja“ nosi određenu specifičnost, jer se definiše kao nagrada za najbolju žensku poeziju na srpskom jeziku, a ti definitivno nisi autor sklon djeljenju literature na mušku i žensku?
-Nagrada “Milica Stojadinović Srpkinja“ se dodjeljuje pesnikinjama za najbolju pjesničku knjigu i obradovana sam njome, jer se radi o značajnoj nagradi za poeziju. Ne djelim emocije na muške i ženske i onim što pišem pokušavam pomaknuti ta naša ustaljena razumijevanja muškog i ženskog jer su preopterećena stereotipima. Kada bih sjela i pisala sve stereotipe koje sam čula samo o ženskom pisanju bila bi to obimnija knjiga od ove knjige pjesama. Umjesto novih etiketiranja u stilu „kako pišu žene“ bilo bi korisnije da ih čitamo, samim tim bi izbjegli zamku uopštavanja. Plašim se da čim vidimo ime autorke mi knjizi već pristupamo s tom predstavom „o ženskom“.
U obrazloženju žirija navodi se da je tvoja knjiga „ jedan katalog ženskih sudbina, nabijen mudrošću nekog ko traga za ljubavlju uprkos neizbježnim porazima“. Da li je tvoj/naš put za ljubavlju stvarno osuđen na poraze, kojih čini mi se imamo previše u našoj svakodnevnici posljednjih godina, ne samo na emotivnom planu?
-Porazi su neizbježni kao i pobjede. Za razliku od naših političara nisam pristalica pobjede po svaku cijenu i uzrečice da cilj opravdava sredstva. Neki porazi su ljudskiji od pobjeda. Na kraju i ljubav je koliko pobjeda toliko i poraz jer se mi kroz nju dajemo drugom, da bi kroz to davanje zadobili nekog boljeg ili u najmanju ruku promijenjenog/ proširenog sebe. Čini mi se da nam nedostaje svih tih riječi u praksi; praštanja, ljubavi, razumijevanja i nadasve viteškog odnosa i u porazima i pobjedama. Ljubav i istinu u čovjeku uništava sveprisutni ciničini pragmatizam koji izvitoperuje stvarnost u skladu sa sopstvenim interesnim potrebama.
Za razliku od tvojih književnih početaka, kada je broj ženskih autora mlađe generacije na književnoj sceni Srpske bio jako skroman, danas je situacija dosta drugačija. Kako gledaš na taj fenomen, da danas imamo više ženskih autora mlađe generacije nego muških kolega i ko od autorki privlači tvoju pažnju prije svega kao čitaoca?
-Tačno je da sve više žena piše i što je još bolje od same činjenice da pišu, one i imaju šta reći. Pri tom su hrabre, originalne i zanimljive. Što se tiče autorki koje pišu u Banjaluci ili su odavde kao čitalac izdvojila bih Tatjanu Bijelić, Lanu Bastašić, Tanju Šljivar i Slađanu Perković. Ima još odličnih mlađih autorki čije su poetike u nastajanju i za čiji rad će se sigurno u narednim godinama više čuti. Drago mi je što ovdje ima puno talentovanih mladih ljudi i nadam se da će ova sredina postati prijemčivija i osjetljivija prema njihovom radu.
Generalno, ova nagrada prati sjajne rekacije kritike, a rekao bih i publike na tvoju poslednju knjigu „Razmožavanje domaćih životinja“, uz koju se najčeće koriste pojmovi sazrijevanje, naglašena emotivnost i strast. Sa obe distance koliko si ti zadovoljna urađenim poslom i kako je došlo do te naglašene profilizacije, da li je stvarano riječ o sazrijevanju ili je nešto drugo u pitanju?
-Knjiga je nastajala od 2010. godine pa do ove tekuće, moguće je da smo u tom periodu i knjiga i ja i sazrele i prezrele. Naime najteže od svega je naći izdavača za pjesničku knjigu, ukoliko naravno sami sebi ne finansirate štampu. Izdavači od pjesničkih knjiga po pravilu bježe kao đavo od krsta tako smo i ta knjiga i ja “dozrijevale” čekajući da se neko odluči da objavi knjigu.
Sam naslov knjige i istoimene pjesme je izazvao nedugo unazad određene probleme sa tvojim nastupom u sklopu Kočićev zbora, čak je došlo do cenzure, istina nikad razjašnjene, pa da definitivno rasčistimo o kakavom je „razmnožavanju“ riječ i zbog čega bi se neko u 21 vijeku plašio razmnožavanja ili je samo u pitanju birokratski strah od onog što se ne razumije?
-Ne znam, mogla bih nagađati. Ali je znakovito izbacivanje iz programa bez izvinjenja i objašnjenja. To je jedno bahato ponašanje koje se kod nas ukorijenilo u svim sferama života i koje zemlju pretvara u džunglu gdje počinje vladati zakon jačeg. Bojim se da to neće izroditi ničim dobrim. Mi živimo godinama u društvu koje obezljuđuje ljude, koje se konstantno poživotinjuje a istovremeno ga plaše životinje iz naslova jer -“ne zvuče lijepo”.
Generalno bez obzira što se stanje oko Udruženja književnika RS nalazi u fazi „betoniranog populizma“, koji se više brine o željama političara nego samih književnika, čini mi se da se stanje na samoj književnoj sceni polako ipak mijenja nabolje.
U pogledu sve većeg broja orginalnih i zanimljivih autora, novih izdavačkih kuća, kulturnih udruženja, novih književnih festivala, decentralizacije književne scene izvan Banjaluke, sve većeg uticaja društvenih mreža u popularizaciji pisane riječi i drugih zanimljivih pojava, pa me zanima neki tvoj stav o samoj književnoj sceni Srpske?
-Kultura se u onom institucionalizovanom smislu kakvu smo imali u prošlom sistemu raspala. Sada imamo paralelno ostatke toga i nesnalaženje u novom sistemu koji to još nije ni postao.
U tom svemu i književnici su ostali “nesnađeni”. Neki svikli na partijski rad samo su mijenjali partije i ideologije. Drugi su sasvim iščezli. U međuvremenu su sazrele i generacija autora i autorki koji su se svi formirali na tom tranzicijskom terenu prvo nekontrolisanog ratnog a sad ovog kontrolisanog haosa. U to sve upleo i internet na kojem je zahvaljujući društvenim mrežama poezija doživjela svoj neobični procvat.
Vrijeme sve ubrzanije razmjene informacija logično vodi ka kraćim formama. Nažalost nisu sve svakodnevne mudrosti okačene na fejsbuku i instagramu zen koani vrijedni objavljivanja, mnogo češće su lupetanja samozvanih mudraca sa viškom samopuzdanja i manjkom znanja. Ali da ne duljimo, to je sve uticalo na nove generacije među kojima ima, baš kao i u vremenima njihova formiranja – svašta. Neobičnih, nadarenih i autentičnih glasova ali sa druge strane i začudno arhaičnih tendencija, neizdržive patetike mlakih i površnih emocija, manjka čitanja i mnoštvo loših kopija Dučića, Šantića i Mike Antića. U tim šarolikim naznakama književne scene ima nekoliko zanimljivih glasova.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu