I dalje mnogima neznana, pusta, skrivena između vršačke, tamiške i ravni Dunava na jugoistoku Vojvodine, leži Deliblatska pješčara, evropska Sahara i jedina pustinja Evrope, kako je zovu.
Na samo sat vožnje od Beograda, ova najveća pješčara Starog kontinenta, koja se prostire na oko 300 kvadratnih kilometara, ime nosi po obližnjem selu Deliblato, nastalom još u tursko doba.
Priča kaže da su ovaj jedinstven prirodni fenomen u ledenom dobu stvorili moćni vjetrovi nanoseći pijesak sa Dunava i okolnih rijeka na prostrani duguljasti plato na jugu Banata. Ako vas put nanese u ovaj divlji kraj Srbije, nesumnjivo ćete čuti i da je pješčara zapravo dno nekadašnjeg Panonskog mora.
Ledena košava, koja zimi ovdje udara brzinom i do nekoliko stotina kilometara na sat, i danas oblikuje ovu divljinu po svom. Ipak, i čovjek se umiješao u ovu igru. Nepregledne dine, zbog kojih se nekad činilo da ova pješčara zapravo nije tu, nadomak brdovitog Balkana, već negdje u Africi, pošumljene su u 19. vijeku, u doba austrougarske vlasti, iz straha da će vjetrovi raznositi pijesak unedogled i ovladati plodnom vojvođanskom ravnicom.
Tako je pijesak i dalje tu, ali najvećim dijelom skriven pod travom, niskim rastinjem, žbunjem.
Mada možda nećete vidjeti pravu Saharu ako se riješite da upoznate Deliblatsku pješčaru, to nikako ne treba da vas obeshrabri. Jer tu vas čeka jedan od posljednjih kutaka istinske divljine na ovim prostorima. Nisu bez razloga baš na ovoj vanvremenskoj zaravni snimani naši kultni filmovi „Ko to tamo pjeva“ i „Boj na Kosovu“.
Naoko tako pusta, ova pješčara zapravo je dom za oko 900 vrsta biljaka, među kojima je i 20 vrsta orhideja. Tu rastu banatski stepski božur, Pančićev pelen, šerpet, Degenova kockavica i još neke rijetke vrste, koje je moguće naći samo u Deliblatskoj pješčari i nigdje više u Srbiji. Ovdje ćete imati jedinstvenu priliku da se susretnete sa mnogim rijetkim živim stvorenjima, pustinjskim mravima, mravljim lavom, banatskim sokolom, orlom krstašem, orlom kliktašem, stepskim skočimišem, stepskim tvorom, jer osim u ovoj pješčari, njih malo gdje ima i u Srbiji i u Evropi. Tako ugrožene i malobrojne, one su utočište našle baš na ovom području, koje je zato uvršćeno u najznačajnija staništa ptica na evropskom kontinentu. Nemojte se začuditi ako usput naiđete i na vuka, srnu, divlju svinju…
Otuda je još davne 1977. proglašena za specijalni rezervat prirode, a od 2002. nalazi se na preliminarnoj listi Uneska kao područje izuzetnih prirodnih vrijednosti. Na ovom prostranom nesvakidašnjem platou mjesta ima i za pčelare iz čitave Srbije jer su ovdašnji bagremov i lipov med veoma cijenjeni.
Kao u bajci
Svijet za sebe su Zagajička brda, neobičan predio na sjeveroistočnom obodu pješčare, posve drukčiji od cijele vojvođanske ravnice. Ko god da ga posjeti, nesumnjivo će pomisliti da je zalutao u neku prastaru bajku. Jer dokle god pogled doseže, jedno na drugo naslanjaju se nanizana brdašca, drevne pješčane dine prošarane šumom i stepskim rastinjem. Tajnoviti puteljci će vas odvesti do najvišeg vrha od 256 metara i spomenika u obliku piramide.
Vidjećete odatle Dunav, Vršačke planine, južne Karpate. Vjerovatno ćete usput naići na bezbroj humki izbačene zemlje jer ovaj lokalitet je najznačajnije stanište i reproduktivni centar slijepog kučeta, glodara sa crvene liste ugroženih vrsta svijeta.
Deliblatska pješčara sa svojim Zagajičkim brdima možda više nije prava pustinja, ali jeste pustara. Zato ne tražite ovdje nikakvog traga civilizacije, dočekaće vas samo sirova sila prirode u svoj svojoj ljepoti. I nemojte se iznenaditi ako se susretnete sa ćudljivim smrknutim pastirom, koji vas, nenaviknut na ljude, neće pozdraviti u prolazu.
Kad ste već tu…
Nema sumnje da ćete u Deliblatskoj pješčari naći nešto po svom ukusu jer ona nudi seoski turizam, kampovanje, školski rekreativni centar, lovišta, izletišta Devojački bunar i Čardak s osmatračnicama i vidikovcima, a zimi su sankanje i uživanje u igrama na snijegu na drevnim dinama nešto zaista posebno, piše Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu