Neki posjetioci su nosili cvijeće, a nekolicina je mahala starom zastavom zemlje. Došli su da posjete mauzolej u kome se nalazi grob Josipa Broza Tita, osnivača socijalističke Jugoslavije, piše Guardian.
Gardian navodi da je mnogo od posjetilaca koje su zatekli odraslo u vrijeme “starog sistema”, te da su došli da obeleže “rođendan diktatora”, koji se nekad slavio kao državni praznik prije raspada Jugoslavije.
– Neki su pripadali krajnje levičarskim političkim partijama i nosili su majice i transparente koji su izgledali kao kič. Međutim, bilo je tu i nekoliko mlađih ljudi. Na stepenicama ispred specijalne izložbe na kojoj se kroz plakate, umetnička dela, artefakte i zabeležena sećanja “prostih ljudi” ispituju Titove godine, sreo sam osamnaestogodišnjeg Miloša Tomčića sa šeširom i šalom pionira, jugoslovenskog socijalističkog omladinskog pokreta – navodi autor članka.
Miloš mu je rekao da je želio da vidi slike iz tog vremena.
– To je bilo divno vrijeme. Svi su voljeli jedni druge – rekao je Miloš novinaru.
Na pitanje da li sebe smatra Srbinom ili Jugoslovenom, bez oklijevanja je rekao da je Jugosloven.
– Majka mi je Srpkinja, tata Crnogorac, baka Hrvatica. Moja porodica je iz svih dijelova Jugoslavije – rekao je Tomčić za Gardian.
U daljem tekstu Guardian objašnjavaju istoriju SFRJ.
– Titova država je imala za cilj da ujedini različite etničke i vjerske grupe u regionu pod sloganom “bratstvo i jedinstvo”. Rastući nacionalizam nakon njegove smrti 1980. doveo je do raspada 1992. i krvavih jugoslovenskih ratova 1990-ih. Uobičajena priča ovih godina bila je da je Tito skoro pola vijeka tjerao različite narode da žive zajedno protiv njihovih želja. Ali 30 godina kasnije, mnogi i dalje gaje duboku naklonost prema zemlji koja više ne postoji i žale zbog njenog raspada – navodi autor teksta.
U Srbiji, 81% ispitanika kaže da vjeruje da je raspad bio loš za zemlju. U Bosni, koja je oduvijek bila najmultikulturnija od republika, 77% dijeli to mišljenje. Čak i u Sloveniji, koja je bila prva zemlja bivše Jugoslavije koja se pridružila EU i koja se smatra “najuspešnijom”, 45% i dalje kaže da je raspad bio štetan.
– Nije iznenađujuće da samo 10% na Kosovu, koje nije imalo punu nezavisnost u Jugoslaviji, žali zbog raspada – navodi Gardian.
Autor dalje objašnjava kako se naklonost prema starom sistemu često naziva “jugonostalgija”.
Međutim, Larisa Kurtović, politički antropolog iz Sarajeva koja proučava postjugoslovenski identitet u Bosni, oprezna je u vezi sa tim pojmom, navodi autor citirajući Kurtović.
– Nostalgija podrazumijeva neku vrstu melanholije ili čežnje – kaže ona.
Naravno, ovo postoji, sa brojnim restoranima i pansionima širom regiona, kao što je čuveni Cafe Tito u Sarajevu, ukrašen kičastim suvenirnicama i predstavljajući ružičasti pogled na to doba. Ali Kurtović kaže da postoji i pokret mladih ljudi koji kritičnije gledaju na period, ocenjujući i njegove pozitivne i negativne strane.
– Postoji veliko poštovanje za socijalistički period, a to je povezano sa ekonomskim rastom i ogromnim poboljšanjem životnog standarda – kaže ona, dodajući da su “propala obećanja” jugoslovenskog projekta bledela u poređenju sa nacionalizmom i nasiljem koji su usledili.
– Većina bivših jugoslovenskih država doživjela je ogroman ekonomski pad od ratova i još uvek trpi visok nivo odliva mozgova. Bosna i Srbija su posebno opterećene političkim sukobima, a njihova nekada utopistička brutalistička stambena naselja i jugoslovenske železnice propadaju. Iako su Hrvatska i Slovenija pronašle relativnu stabilnost kao članice EU, pristup drugih zemalja je u zastoju, a pregovori nisu uspeli da se materijalizuju, ostavljajući mnoge u sumnji da li će se ikada pridružiti bloku – navodi se u tekstu Gardiana.
Kako se dalje ističe, “neki se pitaju da li prošlost može sadržati bilo kakva rješenja za budućnost”.
Kurtović navodi pokrete za radnička prava koji su se pojavili u Bosni u poslednjoj deceniji, zasnovani na starom jugoslovenskom socijalističkom modelu radničkog samoorganizovanja.
– Ovaj sistem je bio veoma specifičan za Jugoslaviju – kaže ona, objašnjavajući njegovo odstupanje od staljinističkog državnog vlasništva nad industrijom.
Iako je Jugoslavija bila jednopartijska država, postojale su jasne razlike u odnosu na druge zemlje “gvozdene zavese”.
– Tito je osnovao pokret nesvrstanih i održavao uravnotežene odnose između zapada i SSSR-a, a jugoslovenski građani su mogli da putuju u oba regiona. Snagu starog jugoslovenskog pasoša pominju mnogi od onih koje srećem na Titovom grobu i kojima su sada potrebne vize za ulazak u većinu zemalja – navodi autor.
Druga uobičajena tema koju Kurtovićeva vidi je gubitak statusa i percepcija da su ljudi od života u relativno velikoj, poštovanoj zemlji prešli u mnogo manje značajne.
Đorđe Peralok je rođen u Makedoniji 1989. godine, ali trenutno živi u Bangkoku.
– Kad god moram da uradim nešto birokratsko kao što je otvaranje bankovnog računa ovdje, oni nikada ne mogu da nađu Sjevernu Makedoniju u svom sistemu, ali mogu da nađu Jugoslaviju – rekao je Peralok za Gardian.
– Ako me pitate, i dalje možete da “profitirate” od federacije, čak iako nije Jugoslavija, jer smo mi tako mali i beznačajni kada smo sami. Naša infrastruktura je iz tog perioda i sada sve propada – rekao je Peralok ističući da mnogi ljudi njegovih godina isto misle, iako nisu živjeli u vrijeme tog sistema.
Gardian navodi i da se stvaraju pokreti koji preispituju antifašističko, antinacionalističko nasleđe regiona, koje su ratovi revidirali ili pokušali da izbrišu.
– Nastali su horovi koji pjevaju stare partizanske pesme, kako na Balkanu, tako i u zajednicama dijaspore. U Beču postoji hor “29. novembar”, a članovi su iz zemalja bivše Jugoslavije. Njegov prvobitni cilj bio je da izazove nacionalizam koji se pojavio u zajednici dijaspore tokom i nakon ratova. Jugoslovenski radnički klubovi, u kojima su se ljudi ranije sastajali da popiju kafu, razgovaraju i igraju šah, postali su segregirani po etničkoj pripadnosti – ističe autor.
Kako navodi, članovi hora oblače crveno-plave jakne sa zvijezdama koje asociraju na zastavu Jugoslavije, ali izbegavaju da pevaju pesme koje su u vezi sa Komunističkom partijom ili koje veličaju Josipa Broza Tita.
– To je svjesna odluka, jer znamo da se dešava veličanje, što je problematično. Plus, nisu baš imali nijednu dobru pesmu – kaže dirigent Jana Dolecki, koja je poreklom iz Hrvatske, a preselila se u Beč 2013. godine.
Hor je pomogao nekim članovima da istraže osetljiv period istorije.
Marko Marković, koji je rođen u Beogradu, ali je odrastao u Beču, kaže da je njegova porodica kad je bio dijete odbijala da razgovara sa njim o ratu.
– Bilo je suviše komplikovano da bi sedmogodišnjak razumio, ili su bar tako mislili. Tako da sam uvek imao osećaj da je istorija mesta odakle sam došao tabu tema – rekao je Marko i dodao da je, kada je pronašao hor, osetio da konačno može da “zakrpi neke rupe“.
Internet takođe pruža pristup ljudima da ponovo otkriju zanemarene aspekte svog nasleđa. Nekoliko popularnih Instagram naloga spaja nameštaj, brutalističku arhitekturu i grafički dizajn tog perioda.
Peter Korčnak, koji je odrastao u tadašnjoj Čehoslovačkoj, pokrenuo je podkast “Sjećanje na Jugoslaviju 2020.”
– Odrastajući, Jugoslavija mi je izgledala kao raj – kaže on, objašnjavajući da su mnogi ljudi bežeći od čehoslovačkog režima pobegli u Jugoslaviju. Disidenti iz drugih komunističkih zemalja, poput Rumunije iz Čaušeskuovog doba, često su činili isto.
– Gledali smo nasilni raspad Jugoslavije dok sam ja bio svedok mirnog raspada svoje zemlje. Počeo sam da tražim poređenja, upoređujući to dvoje. I jednostavno sam postao fasciniran time – rekao je on.
Korčnak je bio zapanjen “emocionalnim izlivom” koji dobija od nekih slušalaca, prenosi Telegraf.
– Najbolji komentar koji sam čuo je da je to kao javna služba. I mnogo ljudi kaže: „Dugo me je bilo sramota da pomislim na riječ Jugoslavija“. Neki su rekli da je to čak i kao terapija – kaže Korčnak za Gardian.
Smatra da je naklonost koju mnogi bivši Jugosloveni imaju prema tom sistemu upadljiva.
– Možda ćete čuti starije ljude u Slovačkoj kako govore: “Oh, tada su stvari bile jeftinije”, ali uglavnom su svi krenuli dalje – kaže on.
Ipak, kako ističe Guardian, neki su kritički nastrojeni prema onome što nazivaju “preveliki romantizam” tog perioda.
Porodica Arnele Išerić je iz Bosne izbjegla je u SAD, gdje je odrasla tokom rata.
– Moj utisak kao djeteta je bio da je Jugoslavija bilo najljepše vrijeme i da je sve bilo harmonično. Ali kada sam odrastla, shvatila sam da postoje stvari koje mi se u vezi s tim ne sviđaju- kaže ona i navodi nedostatak LGBT prava i suzbijanje političkog neslaganja.
Ipak, kaže da se još uvek može poistovetiti sa „duhom“ Jugoslavije.
– Kada putujem u druge dijelove regiona, recimo u Crnu Goru ili Hrvatsku, uvijek osećam kao da sam “kliknula” sa ljudima. Mogu da govorim njihovim jezikom i slične su nam kulture – kaže ona.
Kako vrijeme odmiče i mladi ljudi su manje direktno pogođeni traumom rata, neki smatraju da im je lakše da analiziraju taj period.
– Skoro svakog dana neko pita da li može da nas intervjuiše za svoju disertaciju o postjugoslovenskom identitetu – kaže Dolecki, dirigent hora.
Marković kaže da je dugo to bila tabu tema.
– Ali ova generacija ima luksuz da bude dovoljno udaljena da nema sve predrasude i traume koje dolaze sa njom. I mislim da će ovo postati veće.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu