Spoj Ulica Vojvode Sinđelića i Davida Štrbca, nadomak Kliničkog centra, čini teško prohodan makadam, „ukrašen“ izbočinama i udubljenjima koje otežavaju kretanje pješacima i vozačima. Poteškoće bi bile još veće bez složnih ruku mještana, koji godinama ulažu sopstvena sredstva i snage kako bi sebi obezbijedili pristojne uslove za život u ovom dijelu grada.
Pomoć ne dolazi ni s jedne strane, a brojna obećanja koja su povremeno budila nadu otišla su u zaborav, gdje je, kako jednoglasno kažu, i mjesto praznim riječima.
Kiša i šljunak
Gledajući u put, koji ih svaki dan podsjeća na to da su zaboravljeni, mještanka Tanja Begović ističe da poteškoće s kojima se suočavaju godinama postaju sve teže. Kiša, snijeg, sunce, dodaje ona, ništa im ne znače, sve vremenske prilike i neprilike čine ovaj put podjednako neprohodnim.
– Moj suprug je od svojih sredstava odvojio i platio kamion šljunka kako bismo popunili rupe i izravnali put. Međutim, prva kiša je napravila problem, pa je put ponovo bio prošaran rupama i izbočinama. Stalno nešto krpimo, dodajemo kamenje. Vrtimo se u krug – kazala je ona za Srpskainfo.
Dodaje da se nerijetko dešava da auta ne mogu proći, što ponovo zahtjeva njihov angažman i pomoć.
– Mnogi ljudi, nastanjeni u okolnim naseljima i ulicama, ovuda prolaze. Najčešće su to oni koji su zaposleni u Kliničkom centru. Posmatram ih ponekad, u rukama nose kese sa obućom, kako bi se mogli preobuti kada pređu ovaj naš put – objašnjava Begovićeva.
Put satkan od prepreka je mali uvod u ono s čim se hvataju u koštac svakog dana. I tako godinama. Pored toga što nemaju asfalt, nemaju ni rasvjetu, a ni uređene kanale kojima bi proticala voda za vrijeme padavina.
– Kada počne pljusak, donese mi kamenje u dvorište. Voda teče na sve strane, pa nam je ispred kapija blato – žali se Begovićeva.
Makar jedna bandera
Noću se, kaže ona, ne vidi „ni prst pred okom“, zbog čega ostavlja upaljeno svjetlo. Kako ističe, skromnost je ono što krasi mještane nastanjene uz Glavašev put, pa bi im bila dovoljna i jedna bandera s rasvjetom, koja bi učinila da se osjećaju bezbjednije.
– Moje sijalice po cijelu noć gore kako bismo osvijetlili ovu uličicu. Tako se osjećamo sigurnije mi, ali i oni koji se zadese ovdje u gluvo doba noći – kazala je Begovićeva.
Na njenu priču nadovezuje se komšinica Zora Jakovljević, koja u ovom naselju živi od ‘65 godine. Kako kaže, vrijeme koje brzo prolazi otežava teret na njenim leđima, a snaga, koju je nekad ulagala u borbu s problemima, polako izdaje.
– Kiše naprave blato, koje sam nekad čistila iz dvorišta bez po muke. Sada su godine stigle, nemam ja više snage za to. Asfalt bi mi olakšao ove stare dane – navodi Jakovljevićeva.
Borba
Dok u jednoj ruci drži štap, koji joj je oslonac u starim danima, drugom pokazuje neravnine Glavaševog puta, koje su svakodnevni prizor kada skupi snage da izađe u dvorište. Voljela bi, kaže, da dočeka plodove dugogodišnje komšijske borbe.
Skromno dodaje da se na malom spisku njenih želja nalazi i bar jedna bandera rasvjete, koja bi odagnala strah kada padne noć.
– Djed i ja se zaključavamo čim se malo smrkne, jer mrak preuzme cijelo naselje, ništa se ne vidi – objašnjava Jakovljevićeva.
Ističe da bi ostvarenje njihovih želja značilo bolju budućnost i za mlađe generacije koje odrastaju u ovom naselju, ali i za svakodnevne prolaznike koji ovaj put koriste kao prečicu na putu za posao.
– Često se našalim sa ljudima koji prolaze, pa im predložim da i oni prilože po deset KM, kako bismo svi imali bolje uslove ovdje – kaže ona, dodavši da se na njene šale ne ljute, nego nasmiju, ponekad odgovore šalom, pa nastave svojim putem.
Iz dvorišta se na priču nadovezuje komšinica Savka, koja kaže da se nada da će njihovi dugogodišnji apeli uroditi plodom. Kako ističe, obećanja koja su povremeno dobijali, nakon izvjesnog vremena bi iz nade prerastala u ogorčenost. Riječi, dodaje ona, ne rješavaju probleme, a niko do sada nije prešao na djela.
Psi lutalice
Ona naglašava da su asfalt i rasvjeta prioritetni, ali ne i jedini problemi s kojima se suočavaju. Kako kaže, nesavjesni građani iz drugih naselja u ovom dijelu grada odlažu otpad, stvarajući tako divlje deponije koje su postale mjesto okupljanja pasa lutalica.
– Potrebno je da nam postave malo više kontejnera, kako ljudi ne bi bacali otpad gdje stignu. Među psima lutalicama bude i onih agresivnijih, koji napadaju prolaznike – upozorava Savka.
Muku muče i s brdom koje se nalazi preko puta njihovih kuća, koje bi, govori ona, bez njihovih vrijednih ruku preraslo u džunglu.
– Godinama radimo i krčimo ovo brdo, ali više nemamo volje, a ni snage, jer nas iznova i iznova dočekaju isti problemi. Za kratko vrijeme, obriše se sav naš trud, te je potrebno trajno rješenje koje bi obrisalo našu muku. Iz tog razloga, tražimo da nam to brdo poravnaju bagerom, da posade drveće i postave dvije, tri klupe. Bio bi to lijep park – smatra Savka.
Minibus
Dodaje da su problemi s kojima se svakodnevno nosi nekoliko komšijskih kuća problemi svih građana, ali i Kliničkog centra i Grada.
– Mogli bismo napraviti demonstracije, ali pokušavamo na pristojan način da apelujemo na građane, na Klinički centar i na Gradsku upravu da nam pomognu, jer smatram da je uz malo uloženih sredstava sve ovo rješivo – govori Savka.
Nakon svih problema koje su naveli, na kraju su dodali da bi bilo odlično kada bi minibus, koji vozi do raskrsnice u blizini njihovih kuća, produžio i tih nekoliko metara uz brdo, kako bi im stanica bila bliža.
– Mi ovdje nemamo ništa, odvojeni smo od ostatka grada, pa bi nam ta poveznica dobro došla – složno su potvrdile komšije za Srpskainfo.
Svjesni da se suočavaju s nizom problema, ističu da je najvažnije da se počne od nečega, jer smatraju da jedno rješenje vodi ka drugom. Kako ističu, ostaje nada da će plodovi gorke borbe, ipak, biti slatki.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu