Po podacima iz Doma zdravlja Banjaluka, u pedijatrijskim ambulantama u Banjaluci pregledano je 911 budućih prvačića, od kojih su kod 16,7 odsto ustanovljene govorne mane. Kako kažu, nepravilnosti su u uskoj vezi sa novim trendovima u načinu života.
Jelena Ljubomirac, logoped, zaposlena u banjalučkoj Osnovnoj školi “Aleksa Šantić” i u Centru za rehabilitaciju sluha i govora, kaže da je najčešća govorno-jezička patologija kod dece osnovnoškolskog uzrasta artikulacioni poremećaji.
– Posmatrano iz djelokruga moje djelatnosti, smatram da je potrebno istaći da je pravilan izgovor od strane roditelja i članova porodice jedna od preventivnih mjera u govorno-jezičkom razvoju koji se može podstaći ranim stimulativnim programom – kaže ona.
Uzroci govornih mana
Najčešći uzrok govornih mana kod djece je, kako kaže, način njihovog odrastanja, prije svega digitalno doba i manjak vremena koji roditelji kvalitetno provode s djecom.
– Razvoj govora počinje od samog rođenja djeteta, tako da u tom periodu roditelji treba da stimulišu djecu da razvijaju govor. Dakle, počevši od ranog razvoja kroz interakcije, podsticaje neverbalne komunikacije, pa verbalne, razvoj govora i slično. Zatim, neophodno je da djeca žvaću čvrstu hranu. Djeca sada jako dugo jedu pasiranu hranu što poslije utiče na kvalitet govora, nepravilno artikulišu zato što nemaju dovoljno razvijen govorni aparat. Da ne spominjem digitalno doba, telefone, puno vremena pred ekranima, a to sve sputava razvoj govora – obrazlaže logoped Ljubomirac.
Takva djeca imaju poremećaj sa pažnjom, koncentracijom, usmjerenošću, što rezultira kašnjenjem u cjelokupnom razvoju.
– Naravno da kod ovakve djece postoji i psihološki momenat, jer dolazi do manjka samopouzdanja, nesigurnosti, straha od javnog govora i slično. Poslije se mogu javiti poteškoće u čitanju i pisanju. Dakle, rana intervencija je ključ svega – navodi ona.
Ivana Boroja, psiholog, za Srpskainfo ističe da je govor jedan od najvažnijih sredstava socijalizacije djeteta i podsticanja njegovog razvoja u cjelini.
– Dijete rođeno u zdravim okolnostima ima urođenu predispoziciju za normalan razvoj govora i jezika, ali je neophodna bliska i emotivno topla, zdrava i podržavajuća socijalna sredina. Izuzetna važnost pridaje se periodu ranog djetinjstva u kome se stiču prve navike i vještine. U tom periodu određene emocionalne smetnje mogu da prođu neopaženo od strane roditelja, pa tako negativno uticati na dalji pravac razvoja govora – objašnjava ona.
Uloga roditelja
Najčešće su uzrok tih smetnji određene traume, strahovi, zlostavljanje i zanemarivanje djece, razvod, selidba, separacija od majke, polazak u vrtić i slično. Primarni uticaj na dječiji govor ima, kako navodi, porodica. Roditelji su prvi komunikativni partneri djeteta.
– Prezauzetost roditelja i briga za egzistenciju nameće djeci sve više potrebu za ekranima. Na taj način se komunikacija u porodici gubi, a govor se ne uči sa ekrana već od roditelja. Djeca su danas sve manje aktivna u igri, a pasivnost utiče na razvoj moždanih struktura i sinapsi u mozgu – naglašava Boroja.
Djeca koja imaju govorno-jezičke probleme najčešće su, kako kaže, nesigurna, sramežljiva, povlače se u sebe, postaju asocijalni. Svaki društveni kontakt ih frustrira. Ne žele inicirati komunikaciju. Govor utiče i na samopouzdanje.
– Djeca koja imaju probleme s govorom ne mogu da uspostave ravnopravnu komunikaciju sa drugima, što im šalje signal da nisu dovoljno dobri u tome. Komunikacijske poteškoće utiču i na školski uspjeh i ovladavanje znanjima. U tome je od velikog značaja stav učitelja, koji može svojim razumijevanjem i strpljenjem da djetetu bude podrška – zaključuje Boroja.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu