Diplomirala je na Fakultetu za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju u Beogradu, bivši Defektološki fakultet, na smjeru prevencija i tretman poremećaja ponašanja. S puno ljubavi je učila baš to jer ni njen život nije bio lak, a željela je da pomaže svima na koje je život ostavio traga. Posla u struci nije bilo, trebalo je živeti samostalno, pa već deset godina radi u Predškolskoj ustanovi Zvezdara kao medicinska sestra-vaspitač u jaslicama. Iako voli djecu i svoj posao, nada se da će jednom raditi i sa fakultetskom diplomom.
– Kada sam počinjala da radim, mislila sam da će roditelji djece u vrtiću imati ko zna kakve komentare, tipa „kakva je to vaspitačica, a vozi motor“, ali su roditelji iskreno oduševljeni i skoro svakodnevno se sa djecom slikaju na mom motoru – priča Adela (43).
Uvijek ju je privlačio zvuk motora. Niko u njenoj porodici nije niti vozio motor niti imao tu strast, a ona je odmalena baš to priželjkivala.
– Još dok sam živjela u Hrvatskoj roditelji su odlučili da mi kupe skuter, ali su mnogi događaji zamrsili taj plan. Sve se zakomplikovalo, vrijeme je prolazilo, tako da sam prvi, slabiji motor od 125 kubika kupila tek sa 35 godina i tada položila vožnju za A kategoriju. Vozila sam po gradu, učila, vježbala, a onda sam poželjela da se vozim i van grada, pa sam prešla na jači motor i krenula – smije se Adela.
Nostalgija nikada neće nestati
Neobično je dug spisak gradova i mjesta bivše Jugoslavije u kojima je Adela živjela, kroz koje je prolazila i koje pamti. Ne uvijek po dobrom.
– Kad me neko pita odakle sam, ne mogu da dam kratak odgovor. Tata mi je rodom iz sela Bović, sa Korduna u Hrvatskoj, mama iz sela Brlog na Staroj planini, a ja sam samo rođena u Ljubljani. Živjela sam u Ribnici, potom u Karlovcu, Banjaluci, Beogradu, Pirotu, Čačku, Užicu, Kragujevcu i opet u Beogradu. Više se i ne sjećam svih mjesta i ljudi. Bez obzira na to koliko je godina prošlo od kad sam odande otišla, Karlovac je grad koji i dalje najviše volim i koji ću uvijek voljeti. Tamo je i selo Bović koje je moj jedini zavičaj.
– Ima i lijepih sjećanja, ali onih manje lijepih je zaista veoma mnogo i trebalo mi je mnogo godina da više ne sanjam, da ne mislim i da ne budem depresivna. Trudim se da sve loše zaboravim.
Na motoru ne rizikujem, samo uživam
Posljednjih pet godina vozi „hondu hornet“ od 600 kubika kojoj tepa „ljubičanstvena lhepotica“ i ne planira da muhenja motor. Adela nekad vozi sama, nekad ide sa društvom, a sve zavisi od raspoloženja, vremena i uklapanja sa prijateljima. Nekada u danu pređe više od 600 kilometara, bude fizički totalno iscrpljena, ali je svaka vožnja sjajna avantura, a nerijetko i iskušenje. A iskušenja je u njenom životu bilo mnogo. Stalne selidbe, ratne i poratne godine, školovanje u bezbroj škola…
– S vremenom sam upoznala svijet ljudi koji voze motore i tvrdim da ne stoje predrasude prema kojima su motociklisti bahati divljaci. Većina su izuzetni ljudi koji jedni drugima pomažu u nevolji, a da ne pominjem fantastične humanitarne akcije koje organizujemo. Žena je svakako znatno manje, ali nas ima dovoljno za vrlo aktivne grupe na Vajberu, Fejsbuku. Motor mi ne služi za jurcanje, niti za odlazak do kafića, već mi pruža neopisivo zadovoljstvo. Uz motor neodvojivo ide i ljubav prema putovanjima, pa sam po Srbiji obišla dosta manastira, arheoloških nalazišta i nauživala se u prirodnim ljepotama – priča.
Nikada nisam požalila što sam krenula na put
Nekad je u vožnji uhvati najgori pljusak i pokisne kao miš, nekad je prži sunce ili se naguta prašine, ali nikada nije požalila što je krenula na put.
– Prije dvije godine sam sa drugaricom Anom, svaka na svom motoru, vozila osam dana po Sloveniji i to nam je bilo putovanje za pamćenje. Te duge vožnje, prelasci granica, toliko ljepota po Sloveniji, sve nam je bilo novo. A najljepše od svega je što smo upoznale Slovenke motociklistkinje koje su se prema nama ponašale kao da se oduvijek znamo i da smo im najrođenije – rado se sjeća i ljudi i ljepota.
Kaže da odavno ne obraća pažnju na reakcije ljudi. Ranije je primjećivala čudne poglede kada shvate da je na motoru žena, ali nikada ništa loše nije čula. Pamti jednog momka koji je rekao: „Svaka čast, bravo na hrabrosti, i ja bih, ali stvarno ne smijem“.
Putovanja ruše sve predrasude
Za svoju dušu priprema knjigu „Dnevnik putovanja“ u kom sabira tekstove i fotografije svega što je obišla i taj dnevnik se stalno dopunjava. Adela se nada da će jednog dana objaviti tu knjigu. Išla je i do Crne Gore. Sa drugaricom Marijom obišla je bokokotorski zaliv, otišle su do manastira Ostrog, a onda zapucale čak do Ohridskog jezera.
– Vozile smo okolo naokolo, pa stigle i u Albaniju. Imala sam određenu dozu strepnje, ali nas niko nije poprijeko pogledao, a kamoli nešto drugo. Na takvim putovanjima se ruše predrasude i upoznaju zemlje na najljepši način – priča sa oduševljenjem.
Svaki vozač motora reći će vam isto o većini drugih učesnika u saobraćaju. Da se prema motociklistima ponašaju bezobzirno i bahato.
– U saobraćaju smo apsolutno najugroženija kategorija vozača. Kao da ne postojimo, kao da nemaju svijest da smo i mi nečije kćerke, žene, majke, očevi, sinovi… Lično otvorim deset očiju kad sjednem na motor, poštujem pravila jer ako sama sebe ne čuvam, zašto bi to činili drugi, ali bez obzira na to, česte su rizične situacije, naročito po gradu. Apelujem na sve vozače da se ne ponašaju kao da su sami, a ne bi škodilo ni da se gledamo s osmijehom, a ne u ljutnji i nervozi, piše Blic Žena.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu