Sva trojica su bila uhvaćena u Pompeopolju gradu u kilikijskoj oblasti za vrijeme gonjenja hrišćana od strane rimskog cara Dioklecijana, odnosno njegovog namjesnika Numerija Maksima.
Taraha, Prova i Andronika Numerije Maksim je podvrgao teškom mučenju.
Tarah je u to vrijeme imao 65 godina.
Kada antipat upita tri puta za ime, on sva tri puta odgovori hrišćanin. Najprije ih tukoše štapovima, pa ih krvave i ranjene baciše u tamnicu. Potom ih ponovo izvedoše na istjazanje. Kada antipat savjetovaše Prova da se odrekne Hrista obećavajući mu počasti od cara i svoje prijateljstvo, odgovori Prov: „Niti careve počasti hoću, niti tvoje prijateljstvo želim“.
A kada prećaše Androniku još većim tjelesnim mukama, odgovori mladi mučenik Hristov: „Tijelo moje pred tobom je, čini što hoćeš“.
Poslije dugotrajnih mučenja po raznim mjestima ova tri sveta mučenika bijahu bačeni u pozorište pred zvijeri. No voljom Božjom, zvijeri su se umirle i postale krotke pred trojicom Božjih ljudi. Ovaj prizor izazvao je kod prisutnih građana u areni divljenje prema stradalnicima i u mnogima je probudio vjeru u jednog Boga.
No postiđeni i razjareni mučitelj naredio je vojnicima da uđu u arenu i hrišćane posijeku mačem.
Tako su završili svoj pravedni zemaljski život sveti mučenici Tarah, Prov i Andronik.
Numerijan Maksim je naredio vojnicima da čuvaju njihova tijela kako ih hrišćani ne bi sahranili.
No neki hrišćani uspjeli su u toku noći da uzmu iz arene njihova tijela i sahrane ih na skrovitom mjestu izvad grada, pred sam kraj vladavine cara Dioklecijana.
Besjeda o večernjem plaču i jutarnjoj radosti
Bog kara, i Bog veseli. Jedna pokajna pomisao već ublažava gnjev Božji. Jer se Bog ne gnjevi na ljude kao što se neprijatelj gnjevi, nego kao otac na svoju djecu. Njegov je gnjev trenutan, Njegova milost beskonačna. Ako večerom pokara, jutrom već obraduje. Da bi Ga ljudi poznali i u karanju i u milovanju.
Večerom se useljava plač, a jutrom radost. Još ove riječi znače, da je noć za plač, molitvu i pokajanje, i bogorazmišljanje. Naročito je noć za pokajanje, a pravog pokajanja nema bez plača. Čovjek noću nesmetano misli o djelima svojim, o riječima i mislima svojim, i kaje se za sve što učini protiv zakona Božjeg.
Ako čovjek noću pokajnički plače, danju će se radovati, radovaće se kao novorođeni, kao okupani, kao olakšani od bremena grijeha. Ako li ipak noć provodi u grijehu i bezumnom veselju, osvanuće mu dan žalostan i plačevan, piše Alo.
“O Gospode Isuse, Spasitelju, i Učitelju naš, karaj nas, no oprosti nam, šibaj nas, no spasi nas. Tebi slava i hvala vavjek. Amin”.