Radmila i Ivan su se prvi put sreli u prvim razredima gimnazije. Ona je bila tiha i stidljiva djevojka, a on harizmatičan momak koji je uvijek bio u centru pažnje.
Njihova priča nije bila tipična, ali bila je iskrena i ispunjena pravom ljubavlju. Družili su se, razmjenjivali pisma, čekali se ispred škole i gledali zalaske sunca zajedno.
Oboje su se vjenčali, podigli porodice ali nikada nisu zaboravili svoju prvu ljubav
Njihova generacija je mislila da će njih dvoje zauvijek ostati zajedno. Nažalost, sudbina je odlučila drugačije. Nakon završetka gimnazije, Ivan se priključio vojsci i odselio sa porodicom, a Radmila je dobila posao u Beogradu.
Kontakt su izgubili, a godine su prolazile. Oboje su se vjenčali, podigli porodice ali nikada nisu zaboravili svoju prvu ljubav.
Jednog avgustovskog jutra, Radmila je sa reumatskim bolovima sjela u autobus i odlučila da posjeti Sijarinsku Banju o kojoj su joj pričale prijateljice. Nije ni sanjala da će taj dan biti drugačiji od svih ostalih.
Dok je autobus prolazio kroz centar Leskovca, Radmila je pokazivala prijateljici kroz prozor terasu stana u kojem je stanovao Ivan tokom gimnazijskih dana.
– Evo baš tu je živio, nekad sam stajala sa druge strane ulice samo da bih ga vidjela. E, a ovamo sa lijeve strane je bila Gimnazija, ne znam da li je još tu. Leskovac se dosta promjenio od tada – pričala je Radmila stojeći kako bi što bolje osmotrila mjesta koja su u njoj probudila sjećanja stara 4 decenije.
U tom trenutku, čuo se muški glas dva sjedišta ispred nje:
– Da, još uvijek je na istom mjestu naša Gimnazija – rekao je.
U autobusu je nastala tišina. Radmila je stajala skamenjena i par minuta nije mogla da progovori ni riječ. Stariji čovjek ustao je sa sjedišta i okrenuo se ka njoj.
– Ja sam, ja sam. Ivane, pa da li je ovo moguće? Da li se ovo zaista dešava? – pitala je ona.
– Ja sam, Radmila. Idem u onu banju za koju kažu da odeš star, vratiš se mlad. Čuo sam, nemojte da zamjerite da i vi putujete tamo – rekao je Ivan.
– Da, i ja idem tamo. Kakva slučajnost, sudbina, ne znam šta je. Da li si bolestan? Ili ideš samo da odmoriš? – pitala je sada Radmila bez persiranja.
– Idem da odmorim, da li i ti putuješ sa suprugom na odmor?, pitao je stari šarmer Ivan.
– Putujem sa prijateljicom, suprug mi je preminuo prije 12 godina. A sa kim ti putuješ? – pitala je ona.
– Sam. Moja supruga je preminula prije 20 godina. Razgovaraćemo o svemu, o porodicama, životu, karijerama. Uskoro stižemo – odgovorio je Ivan i ponovo sjeo.
Svima u autobusu krenule su suze
Svima u autobusu krenule su suze. Njihov prvi susret poslije 40 godina bio je pun mješavine emocija. Autobus je putovao kroz pejzaže i sjećanja. Iz Radmiline priče mogla se osjetiti duboka povezanost koja nikada nije nestala.
Iako su prošli kroz različite puteve života, shvatili su da su oboje nosili dio jedno drugog u svojim srcima sve ove godine. Njihov susret u autobusu nije bio samo sastanak starih prijatelja, već i sastanak duša koje su se ponovo spojile.
Radmilina i Ivanova priča pokazuje da ljubav može preživjeti vrijeme i udaljenost, i da sudbina ima način da ponovo spoji ono što je oduvijek pripadalo zajedno, piše Jugomedia.