Zbog stalnog granatiranja od strane ruske vojske hiljade ljudi u opkoljenom Mariupolju se od početka rata kriju u podrumima.
Po informacijama iz Kijeva 95 odsto grada je uništeno. DW je uspio kontaktirati troje stanovnika Mariupolja koji se međusobno ne poznaju i koji su uspjeli napustiti grad u Donbasu. Svo troje su morali proći takozvane filtracijske logore koje je organizovala ruska vojska – logore u kojima se ideološki provjeravaju prije deportacije u Rusku Federaciju.
Sovjetski Savez je prvi put takve logore formirao u Drugom svjetskom ratu kako bi ušao u trag osumnjičenim “izdajnicima” među vojnicima povratnicima. Savjetnik gradonačelnika Mariupolja Petro Andrjuščenko rekao je ukrajinskom radiju da sada u gradu postoje četiri takva logora. Imena sagovornika DW promijenjena su iz sigurnosnih razloga.
“Pišite šta vam se kaže i ne postavljajte pitanja”
31-godišnji Dmitrij je 21. marta sa suprugom i bebom napustio Mariupolj.
– Prvih dana rata je prekinuta telefonska mreža i nismo imali više informacija. Od 8. marta smo sjedili u podrumu, a oko 15. marta su se u našoj kući pojavili neprijateljski vojnici. Rekli su da je moguća evakuacija u tzv. “Narodnu Republiku Donjeck”. Ali ta evakuacija je bila prilično neobična: ljudi su pobjegli pod vatrom, nastao je potpuni haos. Na kraju smo išli oko osam kilometara do kontrolne tačke i nakon četiri sata konačno smo prošli kontrolu. Svi muškarci su morali osloboditi gornji dio tijela. Provjeravani su dokumenti i stvari koje su nosili. Zatim su nas autobusom odvezli u školu u Novoazovsku. Tri dana nakon toga trebalo je da nas odvezu negdje na filtraciju pa u Rusiju, što definitivno nismo htjeli – priča on.
– Dvije sedmice kasnije od prijatelja smo saznali da u selu Bezimjanoje postoji mogućnost da sami obavimo inspekciju koja se odvijala u tri faze. U prvom šatoru jedan vojnik me zamolio da se skinem do gaća. Tražio je tetovaže i oružje. Onda mi je uzeo telefon i provjerio sve kontakte i fotografije. Pitao je: “Gdje ste živjeli i radili? Poznajete li nekoga iz pukovnije Azov? Što mislite o politici Rusije i Ukrajine?” U drugom šatoru ponovo su mi uzeli telefon i otiske prstiju. Takođe su me fotografisali – nastavlja.
– Posljednja etapa u trećem šatoru bila je najneugodnija. Jedan vojnik mi je rekao da napišem izjavu na osnovi šablone u kojoj je pisalo da sam upoznat s nekim člankom u ustavu takozvane “Narodne Republike Donjeck”. Kada sam pitao za sadržaj članka, rečeno mi je: Piši ono što ti se nalaže i ne postavljaj nepotrebna pitanja. Tada su me pitali o mom poslu i odnosu prema Rusiji i imam li poznanstva u ukrajinskoj vojsci. Svoje odgovore sam zapisao u izjavi. Sve je proteklo glatko, možda zato što sam odgovorio “tačno”. Zato što sam čuo vriske i uvrede na račun muškaraca koji su pitali zašto je Rusija izvršila invaziju, uništila njihove domove i njihove živote. Konačno sam dobio komad papira koji potvrđuje završenu filtraciju. To mi je omogućilo da ostanem uđem u Rusiju. Nakon toga smo iz Donjecka preko Rusije otišli u Poljsku. Na ruskoj granici sam vidio brošure s natpisom: “Daleki istok Rusije vas čeka.” Čuo sam od ljudi da svako ko prihvati ponudu dobije 10.000 rubalja (oko 300 eura) i nekakav posao. Sada smo u Poljskoj i želimo ići prijateljima u Austriju – završava ovaj mladić.
“Jako sam se bojala da mi neće dozvoliti da napustim zemlju”
TV novinarka Anna je 24. marta sa suprugom i djetetom napustila Mariupolj
– Nakon nekoliko dana provedenih u podrumu, 24. marta smo odlučili tražiti način kako da pobjegnemo. Sreli smo vojnika s bijelom trakom koji je rekao gdje je evakuacijsko mjesto. Odatle nas je autobus odvezao u Volodarsk i dalje u Donjeck, gdje smo se smjestili u školu. Moj muž se morao skinuti, tražene su tetovaže i oružje, morao je reći gdje radi i je li protiv Rusije. Pitali su me ima li direktor televizije u kojoj sam radila proukrajinske stavove i je li nas tjerao da loše izvještavamo o Rusiji. Morala sam navesti brojeve telefona svih kolega s posla, objasniti svoj politički stav, na kojem jeziku sam vodila programe i kojim jezikom govore moji gosti – počinje ona svoje svjedočenje.
– Nakon sat vremena vožnje u smjeru ruske granice ponovo nas je zaustavila ista vojska. Izveli su me iz autobusa. Bojala sam se da mi neće dozvoliti da napustim zemlju. Potom su mi postavljali još pitanja o mojim poznanicima i kopirali sve moje kontakte. Od ruske granice do Taganroga nas je odvezao drugi autobus. Tamo su nam rekli da možemo ići kamo želimo ako imamo smještaj. S obzirom na to da su mom mužu hitno potrebni lijekovi kojih nema u Rusiji, krenuli smo u Europu – kaže Anna.
“U meni se budi mržnja, zbog čega se stidim”
67-godišnja Varvara je više od mjesec dana provela pod vatrom u Mariupolju. Ona je 25. marta sa suprugom napustila grad.
– Suprug i ja smo štedjeli 40 godina da bismo u starosti imali dostojanstven život. Sada je sve izgubljeno. 25. marta su se ruski vojnici pojavili u blizini naše kuće u kojoj smo se krili. Rekli su: “Ako ne izađete za deset minuta, bacićemo granatu i dići ćemo vas u vazduh”. Poslali su nas u crkvu. Tamo su nam uniformisani ljudi provjerili pasoše i odveli nas u selo Berdjanskoje. Žene nisu pregledane, dok su muškarcima pregledana ramena, ruke, noge i leđa. Autobus nas je odvezao do škole u selu Bezimjanoje. Dobili smo hranu, ali smo morali spavati na podu. Ujutro nas je autobus odvezao u grad Tores gdje su nam uzeti otisci prstiju i izmjerena tijela, kopirani pasoši i provjereni telefoni – nastavlja ova žena.
– Odveli su nas u policijsku postaju gdje me ispitivalo nekoliko ljudi. Pitali su me za posao i mjesto stanovanja i gdje bih voljela živjeti. Rekla sam: “U Ukrajini.” Smijali su se: “Takve zemlje više neće biti.” Od drugih ljudi sam doznala da se moglo prijaviti i za život u Rusiji. Tada dobijete 10.000 rubalja. Ali navodno vam nije dozvoljeno da nakon toga deset godina napustite Rusiju. Jedan rudar nas je vratio u Bezimjanoje, gdje je bio naš rođak. S njim smo se preko ruske granice vozili do Rostova. Tu su nas dočekali volonteri, zahvaljujući kojima smo se mogli okupati i presvući. Nastavili smo putovanje vozom do Bjelorusije da bismo se odatle vratili u Ukrajinu. Kada smo stigli u Minsk, dočekali su nas poznanici i odvezli do ukrajinske granice – priča potrešena žena, prenosi N1.
– Ono što je uradila Rusija ne mogu ni razumjeti, ni oprostiti, ni zaboraviti. Prije rata sam bila lojalna Rusiji, ali sada osjećam mržnju, zbog čega me je čak i sramota. U Mariupolju je umrla 88-godišnja sestra mog muža. Rekla je da čak ni Nijemci u Drugom svjetskom ratu nisu tako bombardovali grad – završava Varvara svoje svjedočenje.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu