Ovo su riječi Jasne, Srpkinje čija priča pokazuje surovu stranu života “preko bare”.
Jasna Đurišić Torez koja živi u Sjevernoj Karolini, opisala je kako je tekao njen život nakon odluke da se priključi bivšem mužu, sa sve malim djetetom i specijalizaciji. Ona je na kraju uspjela da se izbori za sebe, prošla je specijalizaciju, magistrirala, a kao glavni razlog tome, navela je svoju majku, koja joj se našla u trenutku kada su se svi problemi svijeta sručili na nju.
Otišla u Ameriku prije više od 16 godina
– Poslije sedam godina provedenih na jednoj klinici, odlučila sam se na promjenu. Novi posao je bolje plaćen, na boljoj lokaciji, bolji su uslovi, više obaveza, ali to se i očekivalo. Računam dobro je dokle god se ide naprijed. Prolazim kroz razne edukacije i pripreme za novi, ovaj put “executive position”. Pitaju me “doktorka da možete da birate, koji bi ste lik iz Diznijevih filmova odabrali?”. Čudno pitanje, ali računam u Americi se sve pita sa nekim smislom ili razlogom i odgovaram – Aladin. “Zašto Aladin pobogu?”. Ne znam tačan odgovor, ali pitam se da li je u životu važna borba ili neka magična sreća koju ne umijemo da objasnimo. Prije više od 16 godina uputila sam se u Ameriku, sa malim djetetom u naručju, da budem sa njenim tatom, a mojim tadašnjim mužem. Naravno, kao i svi, bila sam puna snova, nadanja, očekivanja. Nema veze što nisam znala dobro engleski, bila sam ljekar, specijalista, magistrirala među prvima u svojoj generaciji – rekla je Jasna.
Roditeljima nije bilo pravo što ide za Ameriku
– Znala sam šta mogu, a mislila sam da svijet samo mene čeka. Moji roditelji nisu bili srećni što idem. Sjećam se tate kako se ljuti i prebacuje: “Šta ćeš tamo, ovdje imaš i stan i posao?”. Tačno je da me nije puka egzistencija odvela na put. Ja sam bila iz one generacije čiju su mladost obilježili rat i političke krize, previranja i bombardovanje, i ko zna šta još. Željela sam da moje dijete, koje je jedva imalo godinu tada, živi drugačiji život, potpuno drugačiji od onog kakav je bio moj. Amerika me nije dočekala raširenih ruku. Vrata na koja sam pokucala nisu se otvarala. Muž je obećao mojim roditeljima da će se brinuti o meni, ali nije održao obećanje. Ubrzo slijedi razvod i ja ostajem sama sa malim djetetom u dalekom svijetu. Ne znam zašto, ali ne razmišljam da se vratim kući. Nekako nostrifikujem diplomu i dobijam ponovo specijalizaciju. Ali, cijena je previsoka. Otac mi umire, a da se nismo oprostili. Dugo, baš dugo nakon njegove smrti sam često sanjala kako ga grlim i ljubim prije polaska na njegov put. Depresija me sustiže i izjeda iznutra. Budim se i idem u krevet anksiozna. Hoću li moći da platim račune? Kako ću sa djetetom? Specijalizacija u Americi je nemilosrdna, radi se više od 80 časova nedjeljno. A ja imam dijete. Ko će da ga čuva? To se nikog ovdje ne tiče.
Nakon razvoda i smrti oca, majka došla kod nje
– I onda moja draga mama, kao i sve srpske majke, prelazi hiljade kilometara da bi mi pomogla i čuvala bebu dok sam ja provodila dane i noći u bolnici. Priča mi jedan Amerikanac kako mu je mama čuvala sina dvije nedjelje i kako je on bio Bog zna kako zahvalan za tu njenu žrtvu i dobro joj platio, a ja shvatam da nikada nisam platila ništa svojoj majci, nisam joj čak rekla ni hvala za sve te godine njene nesebične pomoći. Kažem joj skoro “izvini mama, nikad ti se nisam zahvalila”. A ona se smije: “Ma nema veze, važno je samo da si ti uspjela, da ste vas dvije dobro, to mi je nagrada”. Srpske majke su sinonim za bezuslovnu ljubav! – kaže Jasna.
Kćerka perfektno govori srpski bez akcenta
– Godine prolaze, dijete raste, konačno završavam specijalizaciju, polažem završni ispit. Reklo bi se san je ostvaren. A da li je? Živi se lakše, manje se radi, a plata je znatno veća. Odgovornost i obaveze su veće, ali se konačno osjeća i sva ljepota mog ljekarskog poziva. Ne postoji ništa ljekovitije za dušu od osjećaja da si nekome pomogao. A ništa ne zaustavlja život za tren kao bolest. Moje dijete je izraslo u pametnu i lijepu djevojku za ponos i primjer, sada već na fakultetu. Priča srpski bez akcenta i nosu Srbiju u srcu. Ne postoji razlog ili opravdanje da djeca imigranata zaborave ko su i odakle dolaze. Stvari su došle na svoje, ali ne mogu da se ne pitam da li je cijena bila previsoka? Šta me je vodilo kroz trnje sve ove godine? Da li je život samo borba, pa najizdržljiviji opstaju, ili ima tu malo i sreće, ili, što da ne, magije? I tako ja kažem: “Moj Dizni junak je Aladin”. I nastavim dalje u novi dan – zaključila je Jasna.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu