Potvrđuje nam to i pismo koje jedne žene po imenu Dina, koja priznaje da je ljubav svog života prepustila drugoj ženi, a sve zbog vlastitog ponosa. Javila mu se nakon više od četrdeset godina i danas su prijatelji na Fejsbuku.
Gospođa Dina piše da ima 64 godine, te je već tri godine udovica. Ona je poželjela povjerljivo da podijeli lijepe i ujedno tužne trenutke svog života, a odnose se na njen ljubavni život.
– Meni je bilo 17 godina, a mojoj tadašnjoj velikoj ljubavi 20 godina. Nakon spontanog upoznavanja, počeli smo se zabavljati. Zaljubljenost je bila obostrana, voljeli smo se i uživali u našim zajedničkim trenucima. Upoznao me s sa svojom porodicom koja me lijepo primila svaki put kad smo ih posjećivali. Jednako je tako bilo i s mojom porodicom, on je zavolio njih i oni njega – piše na početku pisma.
A onda je, opisuje nadalje, došao dan kad je on morao u vojsku.
– Bio je to za nas baš težak rastanak. Prije odlaska mi je predložio da se vjerimo, ali ja nisam pristala jer sam smatrala da se nismo dovoljno dobro upoznali, što sam mu i rekla. Bio je jako tužan, ali me razumio i prihvatio moje mišljenje. Dopisivali smo se redovno, svako pismo sam čekala s nestrpljenjem – povjerava se ona.
Kobne lažne glasine
– Mislim da nije potrebno opisivati emocije koje bi me preplavile čitajući njegova pisma, svaki put bih se rasplakala. Povremeno je dolazio na otpust kući, a na odlasku smo uvijek iznova zajedno plakali i zaklinjali se na vječnu ljubav. Sve je bilo kao u ljubavnim filmovima dok mi jedno njegovo pismo nije donijelo veliko razočarenje. Napisao mi je: “Prevarila si me”. Pisala sam mu da nije istina i pitala ga otkud mu ta pomisao. Ni dan danas ne znam ko je slagao tako nešto – priča Dina, pa nastavlja:
– Rekao je da me je neko vidio kako hodam zagrljena sa nekim dečkom po gradu. Dani su mi prolazili u plaču i boli. Kada je došao iz vojske iznenadio me poziv moje mlađe sestre da izađem pred kuću jer me on čeka napolju i želi da razgovara:
– Znam da je to bio trenutak o kojem sam sanjala i silno sam željela da se pojavi i zamoli za oprost, no ja sam mojima kroz plač govorila da ne mogu da izađem. Imala sam svoj stav i držala sam ga se. Boljelo me do beskonačnosti! Sada znam da je to bila neka vrsta ponosa. Kada je otišao, znala sam da je to zauvijek, tužno je i danas nakon četrdeset i po godina.
Ona u Danskoj, on u Americi
– Dani i godine moje boli su prolazile. U firmi gdje sam se zaposlila radila je njegova rođakinja od koje sam čula da se oženio. Praznina i bol u srcu i duši su me gušili. Vrijeme je prolazilo, on je dobio kćerku i nazvao je mojim imenom. Ja sam imala nekoliko kratkotrajnih veza, ali sam u svim vezama bila opsijednuta s njim i svakoga sam s njim uspoređivala. Udala sam se za čovjeka koji me je privukao svojim zaista lijepim osobinama. U braku smo dobili dva sina, lijepo smo živjeli u nastojanju da naši sinovi dobiju potrebnu ljubav i obrazovanje, što se na kraju i ostvarilo – priča Dina.
Za vrijeme rata njena porodica se, otkriva, preselila u Dansku.
– Mi smo otišli u Dansku, a moja nezaboravljena ljubav živi u Americi. Danas imam 64 godine, muž mi je umro prije tri godine. Nekih godinu nakon njegove smrti poželjela sam da stupim u kontakt s bivšom ljubavi, te sam mu se javila porukom – kaže Dina.
Nema mjesta žaljenju
– Odgovorio mi je rekavši da me želi nazvati. Pričali smo i sada smo prijatelji na Fejsbuku. Šaljemo poruke, a od njega mi stignu i pjesme o našoj ljubavi. Moram da priznam da sam pregledala njegove fotografije i objave koje je stavljao prethodnih godina i našla pjesme koje govore o bivšoj ljubavi koja se ne zaboravlja. Poželjela sam mu srećnu budućnost u ljubavi sa porodicom. Duboko u mom srcu ja tu ljubav još uvijek nosim, ali sudbina nije bila na našoj strani – završila je svoje dirljivo pismo gospođa Dina, piše Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu