Tokom čišćenja i provjetravanja „stradali“ su mnogi dugogodišnji funkcioneri, a neke partije, poput DNS, SP ili SDS, tokom pročišćavanja redova su se i prepolovile.
I dok se mnogi pitaju zašto dolazi do toga, ja se pitam zašto do toga ne dolazi češće.
Zašto lideri stranaka svjesno u svojim redovima drže ljude koji rade drugačije od partije i ljude s kojima polovina stranke ne komunicira? Kome trebaju takvi ljudi? Zašto su izbacivanja iz stranaka tako rijetka i dešavaju se tek kad više nema druge opcije?
Vjerovatno mislite da je to demokratija, ali ja mislim da nije.
Demokratija je kada ljudi imaju različita mišljenja i kada se bore da dokažu čije je odluka ispravnija i šta će većina stranke odlučiti. Međutim, podmetanje, tajna saradnja s političkim protivnicima, iznošenje povjerljivih informacija i huškanje članova protiv lidera stranke nije demokratija. Demokratija je poštovanje volje većine.
Zato mislim da je gore od jednoumlja u partiji ono kada imate nekoga ko ne samo da misli drugačije od većine partije, nego misli protiv njih.
Nakon priče sa SDS, strankom koja je prošla sve i svašta, najbolji primjer koliko strana može da ima u jednoj stranci je DNS, partija koja je poslije podjela na DNS i DEMOS i dalje ostala podijeljena.
Ali, budimo realni – šta se drugo moglo očekivati?
Kad preletačima daš bitne funkcije u stranci, ne možeš očekivati nešto veliko, osim možda velikih problema.
Kad u stranku primiš ljude koji su tu došli samo zato da bi bili dio vlasti, ne možeš očekivati da ostanu tu kad stranka postane opoziciona.
Kad znaš da je nekom funkcija bitnija od bilo koje politike, ne možeš očekivati da će zbog partija i principa ustati iz svoje fotelje. Primjera ima mnogo…
DNS je pokazao koliko su ljudi gladni vlasti i koliko su zbog nje spremni daleko ići. Još samo da vidimo koliko je lider partije spreman i koliko će još prozora i vrata morati otvoriti da potpuno provjetri partiju.
Tek nakon toga vidjećemo da li će DNS na kraju postati nešto veliko ili veliko ništa.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu