Dok su druga djeca prolazila pored mene i išla u školu, ja do petog razreda nisam znao ni da čitam ni da pišem.
Tako opisuje svoje djetinjstvo Strahinje (18) iz Beograda, i umjesto najljepšeg, pamti ga kao najgori period svog života. Sam, uplašen, nesrećan – dane je provodio na ivičnjaku Bulevara kralja Aleksandra, s jedne strane okružen tramvajima, a s druge automobilima, svakodnevno u opasnosti da ga neko pregazi.
– Sve se svodilo na odlazak na ulicu, prodavao sam maramice. Bilo je ljudi koji ne žele da kupe, ali mi daju novac, neki se prave da me ne vide, drugi me opsuju … Bilo je starije djece koja su prosila i pokušavala da mi istrgnu novac koji zaradim – započinje on svoju bolnu ispovijest.
Zima ili ljeto, za njega nije bilo razlike.
– Sjećam se najhladnije zime u Beogradu, od snijega nije moglo da se hoda, a ja sam u tom trenutku bio na ulici, sam. Isto tako, pamtim ljeta kada sam na 40 stepeni bio na asfaltu i prosio – ne rado se prisjeća Strahinja.
A nije mogao da bira.
– Da sam se ja pitao nikad ne bih izabrao da budem na ulici. Roditelji su predložili da prodajem maramice. Ne krivim ih, vjerovatno je tako moralo, jer u tom trenutu stvarno ništa nismo imali – kaže Strahinja.
Porodična tragedija
Objašnjava da kuća u kojoj živi ima tek dvije sobe.
– Bilo je jezivo, sve natrpano do plafona. Spavali smo kao sardine. Ni danas nije mnogo drugačije, jedino što sada imamo kupatilo koje nam je sredila moja škola – ističe on.
Strahinja ima četiri sestre i brata, i u toj skromnoj kući živi sa dvanaestoro ukućana. Dok nam nabraja svakog od njih, prisjeća se tragedije koja je prošle godine zadesila njegovu porodicu.
– Baka je poginula u saobraćajnoj nesreći, autobus ju je udario na pješačkom prelazu kod Cvetkove pijace. Nikada neću moći da je prežalim. Osjećam se kao da sam izgubio majku, jer je ona to za mene bila. Majka nas je više puta ostavljala. Recimo, otišla je kada sam imao tri mjeseca i vratila se kada sam napuno šest mjeseci. Ostavila je negativan utisak na mene i danas joj nisam toliko privržen – priča on.
Kako da pomognete
Svi ljudi dobre volje koji žele da pomognu djeci mogu da pošalju SMS na humanitarni broj 2552 ili da uplate sredstva na dinarski tekući račun Blic fondacije: 2750010221949709 90 ili na devizne račune 1022194972445 – za uplate u evrima; 1022 194971184 – za uplate u švajcarskim francima i 10221949717 66 – za uplate u dolarima, OTP banka Srbija, a.d. Beograd. Cena poruke 100 dinara (važi za sve mreže).
Policija, Centar, pa Svratište
Umjesto da vrijeme prvodi sa vršnjacima u parku, Strahinja je zbog života na ulici odmalena bio u kontaktu sa policijom.
– Nekoliko puta su me pokupili sa ulice i vodili u stanicu. Plakao sam kada su me prvi put odveli u stanicu, nisam mogao da hodam, noge su mi se tresle – sjeća se Strahinja.
Srećom, kako kaže, jedan dobar policajac je uspio da ga smiri i ubijedi da će sve biti u redu.
– Te situacije u policiji završavale su se tako da mi zaplijene maramice i novac koji zaradim, i napišu kazne roditeljima. U centru za socijalni rad se skupilo nekoliko prijava i pozvali su moje roditelje na sastanak Tada je preporučeno da moje sestre i ja dolazimo svaki dan u Svratište – ističe on.
Novi život
Često je bio depresivan zbog toga što nije pohađao školu.
– Od prvog do četvrtog razreda skoro da uopšte nisam išao u školu. Srećom, nastavnici i direktor izlazili su mi u susret tako što su mi svake godine dozvolili da izađem na razredni ispit i pustili me da prođem razred – kaže on.
Zahvaljujući Svratištu, Strahinja više nije na ulici i njegov život se potpuno promijenio.
– Imao sam 12 godina kada sam krenuo da učim i pišem. Zahvaljujući nastavnicama u Svratištu naučio sam da čitam i pišem u petom razredu, nešto što je trebalo da naučim u prvom razredu. Mislim da je to dobra poruka djeci koja se sada nalaze u sličnoj situaciji – nikad nije kasno i zgrabite svaku priliku koja vam je pružena – poručuje ovaj momak.
Mada je bilo dosta „rupa“ u znanju, Strahinja je sada četvrti razred Srednje škole za informacione tehnologije i priprema se za upis na Policijsku akademiju. Kaže da je ta želja proistekla upravo zbog iskustva koje je imao sa policijom.
– Ako bih sutra ja sreo djecu koja prose na ulici učinio bih sve što mogu da im pomognem – ističe Strahinja.
Borba protiv diskriminacije
Odmalena je suočen sa diskriminacijom, te kako kaže u cijeloj osnovnoj školi se svega nekoliko vršnjaka družilo s njim.
– Uglavnom su mi govorili: „Cigane, debilu…“ Vrijeđali su me zbog odjeće koju sam nosio, čak je dolazilo i do fizičkog konflikta. Ranije nisam mogao da kontrolišem bijes, pa kad me opsuju krenem fizički da se obračunam. Sada, zahvaljujući Svratištu, mogu da se pohvalim da sam naučio da kontrolišem bijes – ponosno kaže on.
Zbog negativnog iskustva koje je imao, Strahinja bi volio da osnuje organizaciju koja će se boriti protiv diskriminacije prema Romima.
– Želja mi je da probam da promijenim svijest ljudi i da ovaj svijet postane bolji. Za deset godina vidim sebe kao policajca koji pokušava da smanji kriminal na ulicama. Naravno, Svratište će uvijek biti dio mog života, ovde sam postao čovjek i trudiću se da ja pomognem drugoj djeci kao što su meni pomogli ljudi iz Svratišta – zaključuje Strahinja.
Za našu djecu
POMOGLI: Bolji uslovi života za više od 450 mališana OBNOVILI: Jedino dječje očno odjeljenje u Srbiji OBNOVILI: Mliječnu kuhinju na Institutu za majku i dijete IZGRADILI: Deset kuća za poplavljene u Obrenovcu, četiri za ugrožene OBNOVILI: Odjeljenje neurologije u valjevskoj bolnici OBEZBIJEDILI: Aparate za dijagnostikovanje oštećenja sluha kod novorođenčadi u svih 56 porodilišta u Srbiji OBNOVILI: Odjeljenje ginekologije i dio Porodilišta u Vršcu OBEZBIJEDILI: Ambulantno vozilo, medicinsku i opremu za vešeraj Opštoj bolnici u Boru.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu