Istovremeno, gaje nadu da je najava izlaska na ulice dovoljna da se stvari preokrenu u njihovu korist.
U posljednje vrijeme pričom o protestima najviše „zveckaju“ farmeri i medicinari koji su, kako tvrde, na korak od masovnog izlaska na ulice ili masovnih blokada graničnih prelaza. Prve je, kako tvrde, gotovo u potpunosti dokusurio pretjerani uvoz, dok drugi upozoravaju da više ne mogu da tolerišu loš materijalni položaj u kom se nalaze.
Prijetnja “praznom puškom”
Više puta su prijetili masovnijim protestima, ali do toga nije došlo.
Činjenica je da je zamro borbeni duh nezadovoljnih građana, ocjenjuje Željko Šukalo, predsjednik Samostalnog sindikata radnika u zdravstvu i socijalnoj zaštiti RS.
– Zadužio sam svoje povjerenike da na svojim klinikama i zavodima razgovaraju s radnicima i vide kakvo je raspoloženje da nezadovoljstvo iskažemo javnim okupljanjima. Svi su nezadovoljni i gnjevni, ali je problem što većina ne želi da se eksponira. Jedni se plaše, a drugi, s obzirom na način na koji su došli do posla, ne žele da se zamjere poslodavcu – kaže Šukalo za Srpskainfo.
Naglašava da protesti ne znače atak na direktore, nego na sistem.
– Svi bi rado da se nešto pomjeri nabolje, ali da oni nisu direktni akteri priče. Traže nekog Gavrila Principa u svojim redovima, koji bi se žrtvovao radi njih. S druge strane, praksa je pokazala da glavne bundžije budu diskriminisane, pa se i oni povlače iz borbe. A, s obzirom na to da su kod nas izbori svake dvije godine, niko od nas nema bolju poziciju da protestima pritišće vlast. Međutim, mi to ne koristimo, jer, iako je nezadovoljstvo veliko, strah sputava ljude da javno dignu glas za svoja prava – poručuje Šukalo.
Kritična masa
Posljednji veliki protesti radnika bili su prije pet godina, sjeća se potpredsjednik Saveza sindikata RS Tane Peulić, i to zbog nezadovoljstva Zakonom o radu.
Naglašava da je najveći problem prilikom organizacije štrajkova i protesta to što nema dovoljno kritične mase. Ljude je strah da će izgubiti posao, biti proglašeni tehnološkim viškom, da će preduzeće doći u stečaj i automatski se povlače, a ne može se zanemariti ni uticaj koji imaju političke partije.
– Ako jedan kolektiv ima 300 ljudi i organizuje štrajk, trebali bi svi izaći kako bi ostvarili svoje pravo. Čim tu ide jedna grupa, automatski je neko osuđen na to da će biti procesuiran. U ovom teškom vremenu dosta ima uticaja političkih partija, rukovodstva na dio radnika, i onda se uvijek izbjegava taj najteži potez – izlazak na ulicu ili štrajkovi unutar kolektiva, jer jednostavno, ljudi se boje za svoja radna mjesta – ističe Peulić.
Potpuno jedinstvo pokazali su prije koju godinu zaposleni „Alumine“ iz Zvornika, kada je fabrika bila blokirana od strane suda.
– Kada je interes svih zaposlenih radnika, pa i rukovodstva bio doveden u pitanje, onda su svi izašli pred opštinu da riješe svoje statusno pitanje, i to je imalo efekat. Ako već organizuješ štrajk, onda on mora biti masovan i zahtjevi moraju biti utemeljeni na istini, na interesima zaposlenih, koji imaju uporište u zakonskim okvirima – govori Peulić.
Tresla se gora…
Ako radnici samo prijete protestima, ističe, a na kraju izdaju saopštenje – to poslodavcu ništa ne znači.
U priči o masovnim protestima ne može se zaobići ime gradonačelnika Banjaluke Draška Stanivukovića, koji je još kao odbornik, pa kasnije poslanik, bio vođa mnogih protesta u gradu. Od nezadovoljnih učenika zbog loših uslova u školama, vozača zbog visokih cijena goriva, majki koje su se borile da dodatak dobiju sve nezaposlene porodilje. U istom maniru nastavio je i sada, pa imamo potpuno nesvakidašnju situaciju da jedan gradonačelnik poziva ljude na proteste.
– Kada osjetim da je tema dovoljno važna, problematika velika i nepravda ogromna, trenutak je kada pozovem ljude. Jedan protest neće pokrenuti sve, ali protest po protest, okupljanje po okupljanje, definitivno hoće. Promjene u društvu su procesi, ne jedan događaj nego zbir pojedinačnih događaja, i to ljudi moraju da shvate – kaže Stanivuković za Srpskainfo.
Uspjeh protesta, smatra on, ne mora da zavisi od broja okupljenih. Treba pokušavati, ići i boriti se – važno je pokazati stav.
Korak po korak
Protesti nikada ne mogu biti obesmišljeni, njegova je poruka, jer je princip demokratičnosti javno okupljanje.
– Mnogi su doveli do važnih promjena. Možda ne daju 100 odsto, ali i 20 odsto je pomak, zbog kojeg vrijedi izaći na ulicu i reći svoje mišljenje – zaključuje Draško Stanivukivić, uz naglasak na to da se trebamo okupljati i kada se problem ne tiče direktno nas, jer ako se izborimo za jedne, i nama će sutra biti bolje.
Napominje da su brojni razlozi zašto se ljudi klone protesta, a to su hapšenja, krivične i prekršajne prijave, torture policije, otkazi, nemogućnost zaposlenja i napredovanja u javnim ustanovama, ako čovjek bude vidljiv na protestima.
– Policija koja fotografiše, kamere koje prate, službe koje javljaju, imali smo policiju s dugim cijevima, napade i tuče građana. Sve to preplaši narod – ističe gradonačelnik Banjaluke.
Odlučnost
Sociolozi su stava da oni koji prijete protestima uglavnom nisu sasvim odlučni da ih sprovedu u djelo, dok oni na koje su te prijetnje adresirane na njih ne reaguju.
– Mnogi koji žele da poprave stanje u kojem se nalaze najavljuju neki protest ili otpor, želeći da upozore i na taj način pokušaju da promijene situaciju. Međutim, vjerovatno nisu do kraja odlučni, s obzirom na to da od realizacije protesta često ne bude ništa. Tu je i veliki strah ljudi da na sebe javno preuzmu organizaciju i vođenje borbe, što je, možda, jedan od glavnih razloga zašto nema otpora. Naime, oni koji se odvaže na ovaj korak, trpiće posljedice. Takođe, da bi jedna grupacija iskazala nezadovoljstvo, mora da ima vođu, a taj često postaje meta političkih struktura da ga potkupe, uplaše ili eliminišu – ističe profesor sociologije Ivan Šijaković.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu