Radnici banjalučkog Centra za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida mjesecima protestom pokazuju nezadovoljstvo jer su gurnuti na ivicu društvene marine. Neki od njih su borci koji su dali svoju mladost, zdravlje, ruke ili noge kako bi sačuvali Srpsku.
Ironično je da im sad predstavnici baš te Republike Srpske za koju su se borili sada ne uzvraćaju ništa. Nemaju posao, platu, nemaju sigurnost. U jeku konstantnih poskupljena, jer i sami smo svjedoci abnormalnog divljanja cijena, oni strahuju hoće li obezbijediti minimum za svoju porodicu.
Oni traže posao, najosnovnija ljudska prava i dostojanstvo. Ovo su ratni vojni invalidi, amputirci, osobe bez nogu, bez ruku, sa distrofijom, sa invaliditetom. Zar nadležni, nakon što tri mjeseca slušaju zvižduke nezadovoljstva, i dalje nemaju sluha za njih?!
Ovo je crveni alarm da nešto mora da se mijenja. Distrofičari kažu da su radili tri mjeseca, a da nisu primili ni jednu jedinu marku.
Najviše ih boli selektivna isplata plata, gdje neki privilegovani dobijaju sve, a oni su gurnuti na marginu.
Ovdje govorimo o raznim vidovima malverzacija. Od mahinacija sa Fondom solidarnosti do falsifikovanja pravnih akata, pravilnika rada, pravilnika unutrašnje organizacije, sistematizacije radnih mjesta.
Iako su obespravljeni, i dalje su dosljedni i istrajni u borbi za prava čovjeka, običnog čovjeka, a to je pravo na život. Oni su nam svojim primjerom pokazali da je dosta da se političari i funkcioneri bogate preko leđa radnika. Ovim ljudima se gade lažna obećanja i puste riječi o boljem sutra, koje slušaju godinama.
Simbolično su stali baš ispred zgrade Vlade Srpske, kako bi dotični mogli i da ih vide, a ne samo da ih čuju. Međutim, tako tipično za naše političare, za njih su ovi borci, distrofičari, ljudi kojim je više dosta, koji su ogorčeni na ovaj “sistem”, nevidljivi.
Ponosno i prkosno su poručili “stop dvostrukim aršinima”!
Ovo je poruka da se i nezadovoljni studenti, ugnjetavani radnici, penzioneri koji se zadovoljavaju golim minimumom, mladi koji se dvoume da li da zbog katastrofalnog stanja i nesposobnih samoprozvanih lidera trebaju napustiti svoju zemlju, probude.
Ovi ljudi, borci pokazali da se mora probuditi svijest naroda kako bi nas zaista dočekalo to „bolje sutra“ i kako to više ne bi bila nedostižna bajka već život koji smo zaslužili.
Nikad dublji jaz između gladnih i sitih, između bogatih i siromašnih, “slabih” i “jakih, a nikad veća pohlepa.
Došlo je vrijeme da političari malo zaćute, jer kad se narod, koji se guši u nezadovoljstvu, probudi, neće postojati nijedna riječ ni sredstvo koje će ih zaustaviti. Potcijeniti moć naroda, to je najveća greška.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu