Susretao sam neke kolege koji kažu da Nino ima dva hita, jedan kafanski i jedan namjenski (‘Ti si ćerko tatin sin’). U stvari, i ‘Što mi noći nemaju svanuća’ je namjenska pjesma, namijenjena je svima, navodi Matić.
“Što mi noći nemaju svanuća” dobila je na cijeni baš kad je život pojeftinio, devedesetih godina prošlog vijeka, kad se Srbija ubrzala na “dvjesta na sat”.
– Znaju to i moji bližnji, a tako je bilo i sa Ninom: kad sam sit i kad mi je sve potaman teško mi je da napišem dobru pjesmu. Ako u meni tinja neko nezadovoljstvo ili ljutnja, po pravilu izleti dobra pjesma. Tako je bilo i sa pjesmom ‘Što mi noći nemaju svanuća’. Napisao sam je i komponovao pre 30 godina, kad je sve u meni ključalo nekim nezadovoljstvo – navodi Matić.
Zoran Matić vjerovao u pjesmu “Što mi noći nemaju svanuća”.
Imala je i dovoljno jednostavnosti da bi bila hitična i dovoljno štosa da se brzo ne potroši i da potraje duže.
– Nudio sam je Miroslavu Iliću, Marinku Rokviću, Aci Iliću. Odbili su je i neki vrhunski harmonikaši i šefovi orkestara sa obrazloženjem da je suviše jednostavna, jeftna, naivna, u tri tona. Eto, ja uspjeh sa tri tona, pronađoh svoja tri tona. Mnogi cijelog života traže ta tri tona, ali ih ne nađu.
– A onda mi je Zoran Bašanović preporučio Nina, jednu potpuno novu facu, i doveo ga kod mene. Preporučio sam Nina u kultni ‘Lipov lad’ i uvjerio se u njegove radne i kafanske sposobnosti. Nino krene u deset uveče, a ostavi mikrofon u pet ujutru. Oduševila me Ninova boja glasa i osjećaj za pjesmu.
Kad se Juga u krvi raspadala, kad je kutija šibica vrijedila pet milijardi nekih bezvrijednih šuški, muzički gurmani su odvajali od usta za Ninove kasete. Sve ostalo je istorija jedne kratke i munjevite karijere.
Svaka Ninova pjesma je priča za sebe, stilski drugačija od ostalih. Snimao je rumbice, baladice, grekose, orijentale, šumadijske i urbane dvojčice, pjevao je i sevdah i zabavnjake. Pričao je šuškavo i slatko, pjevao još slađe. Preminuo je 18. oktobra 2007, prenosi Telegraf.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu