Stevan svakog oktobra dolazi u Diklenički potok kod Lipika, da pored masovne grobnice u kojoj počiva 250 njegovih bliskih rođaka i komšija, izgovori riječ osude, upozori na surovu istinu i tragičnu prošlost ovog kraja.
Prije 76 godina, 11. oktobra 1942. godine u selu Kukunjevac pored Lipika, u potoku užasa, izvršen je stravičan zločin ustaških vlasti prema lokalnom srpskom stanovništvu. Toga dana usmrćeno je 243 civila okupljenih kod pravoslavne crkve i sprovedenih do Dikleničkog potoka. Zajedno sa stradalim u ustaškim logorima smrti u NDH Jadovno, Jasenovac, Sisak i Stara Gradiška u Kukunjevcu je tokom Drugog svjetskog rata umoreno 660 mještana.
Konjević je zajedno sa nekoliko godina mlađim Stevanom Čuleom uspio pobjeći sa gubilišta. Njih dvojica su i ove godine došli na mjesto zločina.
Bili smo djeca, nikome ništa loše nismo učinili niti vjerovali da neko može uzeti kamu, malj, oružje i krenuti da nas ubija. To se dogodilo, a samo mali, neznatan broj mojih vršnjaka uspio je pobjeći. Toga 11. oktobra 1942. godine ustaše su sve mještane Kukunjevca, zatečene kod kuća, dovele u crkveno dvorište. Bilo je mnogo uplašenog naroda koji nije bio svjestan šta ga čeka – ispričao nam je Konjević koji je tada imao 13 godina.
On je ovaj događaj, svoje logorovanje u Jasenovcu i druge strahote opisao u knjizi “Moji pogledi na fašizam, antifašizam, komunizam i Josipa Broza Tita”.
– Ustaše su nas iz crkvenog dvorišta povele do Dikleničkog potoka udaljenog nekoliko stotina metara. Išli smo u koloni, niko ništa nije govorio, samo su žene svoju djecu privijale uz skute, zaklanjale ih da njihove oči ne vide krvoločne ustaške poglede. Vodili su nas na mjesto gdje je već iskopana jama, nalik onoj koju je opisao Ivan Goran Kovačić u čuvenoj ratnoj poemi – sjeća se devedesotogodišnji Stevan, koji je na ovogodišnjoj komemoraciji opširno pripovjedao o teškim i tragičnim vremenima, o istoriji koja se ponavlja.
On je, neposredno prije postrojavanja pored jame, kada su ga sekunde djelile od sigurne smrti, uspio pobjeći kroz šumu i domoći se kratkotrajne slobode.
– Ustaše su držale selo u obruču, u opsadi… Ispred crkve su odvajali muškarce od 15 do 50 godina. Njih su poveli na čelu kolone, a za njima žene, djecu, starce i sve druge koje su se tu zatekli. Sa nama su bila tri Jevreja, dva Čeha i jedan Rus, sveštenik u selu. Ni prema kome nisu imali milosti, a ja sam bježeći čuo pucnje streljačkog stroja, tupe udarce i jeku, smrtni ropac ljudskih tijela, koji se stropoštavaju u jamu – svjedoči Konjević opisujući prizore koji su mu se urezali duboko u sjećanje.
Tu ranu u sebi, kao neopisiv teret on još uvijek nosi. Pored Dikleničkog potoka, odakle je pobjegao, Jovan svjedoči i o logorskim tamnovanjima u Jasenovcu.
– Poslije nekoliko dana ustaše su mene i majku, zajedno sa još mnogo civila, strpale u kamione i vagone pa sporovele u Jasenovac. Neke su odmah, prilikom izlaska iz vagona pobili. Tako je stradala i moja majka, koja je možda čak i spaljena – kaže Stevan koji je spasen i još uvijek svjedoči o tim teškim danima i godinama po srpski narod u slavonskoj ravnici.
Spomenik žrtvama ustaškog pokolja u Dikleničkom potoku je porušen u posljednjem ratu. Kompleks je obnovljen prije šest godina, povodom 70. godišnjice ovog zločina. Na kamenoj ploči, u redovima mnogo imena djece umorene u prvoj, drugoj, trećoj, četvrtoj, petoj godini i malo starijih.
Spomenik istopljen, ploče razbijene
Poznati kipar Stevan Luketić autor spomenika žrtvama masovnog ustaškog zločina u Kukunjevcu kod Pakraca koji je porušen u ovom ratu, svjedočio je o tome događaju.
– Mislim da su ga srušili tako što su unutra, u ležište u kojem je stajala rasvjeta, pa je spomenik izgledao kao kula svjetilja, stavljene bombe visoke temperature. Od toga se spomenik istopio, pretvorio u jednu magmu. Posebno mi je žao što su nestale čelične ploče na kojima sam ugravirao imena 780 žrtava ustaškog pokolja, uglavnom Srba, ali i nešto Slovenaca koji su tamo stigli iz Maribora i namjeravali nastaviti put u Srbiju – kazao je Luketić
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu