Ovako za “Blic” priča Predrag, otac Aleksandra Lazića (27) iz Azanje kod Smederevske Palanke, koji je nestao u noći između 25. i 26. juna 2016. godine.
Niko ga nije vidio od dana kada je došao do palanačkog Doma zdravlja da se raspita u vezi sa umrlicom za preminulu majku. Pored zgrade Doma zdravlja ostao je njegov “jugo”, otključan, sa ključem u kontakt-bravi, u kolima su bila dokumenta i telefon.
Tu i tada počinje, ispostaviće se, dvogodišnja drama njegove porodice, prije svih oca Predraga šta se dogodilo, gdje je nestao njegov jedinac… Završila se ove nedjelje, kada je sahranjen na groblju u Azanji.
Sahranio sam ga na moje mjesto, pored majke, što je trebalo da bude moja vječna kuća. Zbog nje je to i uradio, neka budu zajedno na onom svijetu. To sam mogao da uradim posljednje za njega – kroz suze kaže Aleksandrov otac Predrag.
Tijelo za koje se sumnjalo da može da bude Aleksandrovo pronađeno je prije manje od mjesec dana, kada je palanačko jezero u kome je bilo sve to vrijeme pražnjeno da bi moglo da primi tada obilne padavine. Obdukcija je potrajala nekoliko dana, a sve je ukazivalo na to da je riječ o Aleksandru.
Obdukcijom je to i utvrđeno, a pokazalo se i da na tijelu nema povreda niti tragova koji bi ukazivali na nasilnu smrt, tako da je tužilac naložio da se telo preda ocu.
– Žena mi je bila potpuno zdrava, ali dobila je tu opaku bolest, sve je trajalo samo dva i po mjeseca. Meni su ljekari rekli šta će biti, bio sam psihički pripremljen, ali on očigledno nije. Kada je već bilo izvjesno da nema spasa, davao sam mu lijekove da se smiri, ali on nije htio da ih uzme – jada se Aleksandrov otac.
Kao i svaki jedinac, bio je vezan za majku. Mada je, kaže otac, i ona radila, ipak je sin više vremena provodio s njom.
– Kada je nestao, nisam spavao. Trećeg dana, u utorak, zaspim i sanjam ga da je u vodi. Jedva čekam da osvane da odem do inspektora čim dođu na posao, da im kažem. Ne sačekam ni to nego pozovem inspektora. On odmah da nalog da se pretraži jezero. Poslali drugi dan ronioce… Ali tražili ga u Jasenici, poslije u velikom jezeru, a on bio u malom – jada se Predrag.
Na ovo jezero rijetko ko osim pecaroša dolazi, objašnjavaju mještani, zato je i moglo toliko da prođe a da tijelo ne bude pronađeno. Zaglavilo se, po svemu sudeći, u granju. Do brane, gdje su ga našli, stiglo je tek kad su ispuštali vodu iz jezera. Odmah su zvali Aleksandrovog oca. Odjeća je bila izgubila boju i istrulila, ne i patike. Htjeli su da mu pokažu jednu od patika, ali on nije imao snage.
– Nisam mogao, vjerovao sam im… A i imali su DNK koji su uzeli prije godinu dana, po tome su utvrdili. Ono što mi je bilo važno, niko ga nije udario, nikakvih tragova nije bilo. Sam je skočio. Bio je neplivač, to ga nikad nije zanimalo, volio je ta kola, to mu je bilo najglavnije – priča otac, koji je ostao i bez supruge i bez sina.
Aleksandar je bio zaljubljenik u automobile, to mu je bila i struka, završio je za mehaničara, majstor kod koga je radio kaže da takvog radnika nije imao.
Ostao je “jugo” da ga čuvam…
Otac koji je dvije godine tragao za svojim sinom kaže da je Aleksandar bio miran momak koji je volio automobile i bio spretan sa njima.
– Za jednu djevojku sam znao… Dugokosu, vidio sam njene slike, ali on je malo govorio o ljubavnom životu. Ja sam nekoliko puta navaljivao na njega da se ženi, ali… Volio je ta kola, to je i radio, imao je od toga dovoljno novca za sebe, za izlaske, za odlaske na te skupove zaljubljenika u “Zastavine” automobile. Eto ga taj njegov “jugo” i sad ovdje u dvorištu, to veče smo ga dotjerali kad je ostao ispred Hitne – jedva progovara Aleksandrov otac Predrag.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu