Stanić je podsjetio da je književnika Ivu Andrića (1892-1975) prvi put igrao u televizijskoj drami “Znakovi” koju je po njegovom djelu radio reditelj Petar Zec, a u podjeli je bio i Petar Kralj.
– Poslije te drame meni je jedan znalac Andrićevog života i savremenik, ozbiljan književni kritičar, rekao kako sam svaki gest Andrićev skinuo, kako je to frapantna sličnost – naveo je Stanić.
Od tada se Stanić nekoliko puta pojavio u ulozi Andrića, kao u filmu “Lajanju na zvezde” reditelja Zdravka Šotre, što se desilo “potpuno slučajno”.
– Bio sam na željezničkoj stanici, čekao sam voz. Oni su tamo snimali neke scene. Tu me Šotra vidio, i palo mu je na um da bi trebalo da igram – prisjetio se Stanić.
Kao predsjednik Saveza dramskih umjetnika Srbije, Stanić je vodio grupu glumaca na snimanje u Banjaluku, gdje mu je direktorka Kulturnog centra Banski dvor Vida Grandić predložila da uradi predstavu “Na Drini ćuprija”.
– Pet mjeseci sam radio po pet sati. Pridružila mi se doktor Ljilja Mrkić Popović da mi pomogne oko izbora teksta i dikcijski. To sam 17. aprila 2001. godine izveo na godišnjicu smrti mog oca u Banskom dvoru – rekao je glumac.
Stanić je naveo da svaki put kad igra predstavu, u kojoj izgovara dijelove romana “Na Drini ćuprija”, otkrije neku mudrost preko koje je prethodni put preletio.
– Njegova proza i literatura je kao da se sva mudrost ovog naroda slila u to jedno pero i njegovu briljantnu rečenicu – ocijenio je on.
Istražujući Andrićev život i način kako da napravi seriju o njemu “Nobelovac”, Stanić je uvidio da je pisac bio “jedan od najoklevetanijih ljudi”, kao neko ko je bio iznad sredine u kojoj je živi i stvarao.
Prema njegovim riječima, Andrić je bio “izuzetno mudar čovjek”, kome je bio cilj da preživi u surovim vremenima Drugog svjetskog rata, pošto je došao u okupirani Beograd, iako je imao mogućnost da se kao diplomata skloni u Švajcarsku.
– Rizikovao je život, došao je da podijeli sudbinu naroda kome pripada. Odlučio se da pripada srpskom narodu – istakao je Stanić.
Pričalo se da je Andrić bio “sebičan i velika stipsa”, ali je Stanić dodao da je književnik “poklonio čitav iznos Nobelove nagrade za unapređenje bibliotečnog fonda u Bosni i Hercegovini”.
Prema njegovim riječima, u seriji “Nobelovac” pokušali su otkriti par mogućih motiva za njegove postupke, poput odluka da pokloni novac bibliotekama ili da ostane u okupiranom Beogradu.
– Građanski Beograd, koji je bio protiv komunista, prezirao ga je, jer se priključio oslobodiocima. U dijalogu sa stanodavcem kaže da građanski svijet nije uspio da povede narod do slobode. Možda je to bio dovoljan motiv za njega – naveo je Stanić.
Priznavši da jedva čeka prijem serije “Nobelovac” kod gledalaca, ističe da je to u pozorištu lako, jer odmah vidite dejstvo, dok na filmu ili televiziji morate sačekati.
– Mnogi glumci, koji su prestali igrati u pozorištu, kasnije nemaju baš neke uloge. Bar ih ja ne cijenim koliko sam ih ranije cijenio, jer su prestali da provjeravaju svoje dejstvo na publiku – smatra glumac.
Upitan za savjet mlađim kolegama, Stanić je rekao da se može živjeti bez pozorišta, u koje ide samo tri posto ljudi u svijetu, i da se može biti glumac i bez njega – “ali je šteta”.
– Ostaju osujećeni za ogromno iskustvo, a to je zajedništvo, kolektivna igra glumaca na sceni. To se odmah osjeti. I to zajedništvo sa publikom, to kako djelujete na publiku i publika na nas – naglasio je glumac.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu