Ovo su riječi psihologa Ivana Boroje, koja je reedukator psihomotorike, a u ovome što je rekla se nalazi ključni problem današnjice.
Ako malo bolje razmislimo, svako od nas zna bar za jedan takav slučaj, ako i sami nismo takvi.
Kako funkcioniše jedna prosječna porodica?
Recimo, roditelji imaju dvoje dece, jedno tek krenulo u školu, drugo napunilo godinu. Majka završila sa porodiljskim, vraća se na posao, radi u trgovini koja radi svaki dan. Radi i nedjeljom, iz druge u prvu. Drugu završava u 22, a ujutru mora biti u 7 sati na poslu. A kod kuće dvoje male djece sa kojom treba kvalitetno provoditi vrijeme, pripremiti im hranu, ujutru jedno spremiti za vrtić, drugo za školu. U sličnoj poziciji je i otac.
Roditelji su hronično umorni, stalno rade jer treba othraniti dvoje djece. I kako u takvoj situaciji provoditi kvalitetno vrijeme sa djecom? To samo znaju ti roditelji koji ponekad sigurno idu linijom manjeg otpora i djeci daju telefon. Neki od njih su i svjesni da sebi čini medveđu uslugu, ali u tom trenutku misle da rade najbolje.
Isto tako, postoji i druga krajnost roditelja. Oni koji su na poslu od 8 do 16 sati, nikada ne rade vikendima, imaju poprilično vremena i novca da kvalitetno provode vrijeme sa djecom. Ali, to baš i ne rade.
Ima sigurno i drugih primjera, boljih i uzornih, ali nisu sada tema.
Nadležni su utvrdili da svako šeste djete koje u septembru kreće u školu ima govornu manu. Taj podatak govori sam za sebe, a psiholozi iz praktičnog iskustva kažu da takva djeca obično imaju i druge razvojne poremećaje.
Kažu da je za zdravo dijete neophodna emotivno topla i podržavajuća socijalna sredina. To bi značilo i da roditelji žive u sredini koja je takva, a ne isključiva i podijeljena.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu