Zlatko Marin, predsjednik jednog od najbrojnijih od ukupno osam sindikata u Željeznicama RS, više nije sindikalac po profesiji. Taj je status izgubio, sve po redu i zakonu, pa je vraćen na posao otpravnika vozova, ali kako je njegova matična stanica zatvorena, otpravnik je ubrzo prekomandovan u čuvara.
I danas je Zlatko sindikalac, ali noću čuva stanicu, a danju se bori za radnička prava, analizira zakone, piše prijave inspekciji. Njegove kolege, koje su ga ranije sumnjičile da “sindikališe” samo zato što mu je tako lakše da zaradi platu, danas mu zamjeraju da ne može kvalitetno voditi sindikat, onako “usput”, nakon radnog vremena.
U međuvremenu, Željeznice RS, jedan od najvećih poslodovaca i ubjedljivo najveći gubitaš u Srpskoj, nepovratno tone, pa bi uskoro i sindikalac-čuvar i mnogi njegovi članovi mogli ostati na ulici.
– Borimo se, ali u RS su insituicje korumpirane. Niko ne štiti radnike. Najbolje bi bilo podići revoluciju, ali nema se s kim – kaže Marin.
Ova storija na slikovit način opisuje ćorsokak u kome se našla radnička klasa u RS. To što je ona sve brojnija, pa se Vlada RS nedavno pohvalila sa rekordnih 263.000 zaposlenih, ne mijenja bitno suštinu.
Radnici već drugu godinu rade bez kolektivnog ugovora, a novi Zakon o radu, kako procenjuju pravnici, poslodavcu daje mogućnost da po čak 27 osnova radniku uruči otkaz, bez mnogo muke, čak i ako je radnik uredno prijavljen i ima ugovor na neodređeno.
Uz to, hiljade ljudi u RS rade na crno ili po kratkotrajnim nepovoljnim ugovorima, pa nemaju, faktički, nikakva prava.
Za razliku od radnika iz doba SFRJ, koji su mogle računati na osmočasovno radno vrijeme, godišnji odmor, bolovanje, zdravstveno i penzijsko osiguranje, današnji radnici ne mogu računati ni na šta, osim možda na mobing i prijetnje otkazom.
– Sindikat se bori koliko može, ali na kraju, ipak, o svim zakonima odlučuju političari. Tako je i Zakon o zaštiti od mobinga povučen iz skupštinske procedure, jer među političarima ima dosta poslodavaca, a u skupštini nema niejdnog radnika – objašnjava Goran Stanković, generalni sekretar Savez Sindikata RS, fenomen koji sociolozi opisuju kao “pogubnu neravnotežu moći”.
Kako stvari stoje sa statistikom i stvarnim životom pokazuje i primjer Banjaluke, koja je nekad bila moćan industrijski centar, a danas je grad “na budžetu”.
Kako se nedavno pohvalio gradonačelnik Igor Radojičić, u 2017. Banjaluka je imala ukupno 67.896 zaposlenih, što znači da je nakon mnogo godina konačno dostignut i prestignut nivo iz 1990. godine, kada je u gradu bilo 63.500 radnika.
Međutim, u predratno doba 85 odsto radnika je radilo u privredi, a u industriji je platu zarađivalo čak 27.500 Banjalučana. Danas svaki treći zaposleni Banjalučanin radi u administraciji, prosvjeti, zdravstvu.
Fabrike, koje su bile ponos grada, pretvorene su u butike, svadbene salone i kancelarije političkih partija. Radnci su danas na margini, a oslabljeni sindikati, kako se izrazio jedan penzionisani metalac „umjesto da udaraju na vlast, batrgaju se i bore za dah, kao ribe na suvom“.
– Vrijeme je teško, ali mi se moramo boriti prije svega za radnike, a potom i za opstanak sindikata, a za oba ta cilja potrebno je znanje i vještina – kaže potpredsjednik Saveza sindikata RS Tane Peulić, koji se uoči 1. maja pregovorima izborio za 10 odsto veće plate, plus regres, za 200 radnika „Metala“ iz Gradiške.
Ranka Mišić izvan stroja
Predsjednica Saveza sindikata RS Ranka Mišić nedavno je izjavila da je “svaki zakon usvojen u posljednjih nekoliko godina po radnike bio gori od prethodnog”, ne pominjući da je upravo ona sve to vrijeme bila na čelu najmoćnijeg sindikata u RS.
Nije objasnila ni zašto sindikat, prvi put u posljednje tri godine, ne organizuje proteste.
Zbog bolesti Mišićeva je uoči praznika otputovala na ispitivanja u Beograd, pa nije davala izjave za medije.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu