Ovaj građevinski radnik radio je sigurno i u petak i subotu, kada su u Banjaluci bile tropske vreline. Samo su rijetki preraspodijelili radno vrijeme radnicima. Gotovo svi su radili na 41 stepen, pa i oni koji grade vjerske objekte. Uzalud su apeli i preporuke.
Ako pitate poslodavce zbog čega u nehumanim uslovima moraju da rade njihovi zaposleni, uglavnom se pravdaju time da radnici odbijaju da rade iscjepkano. Eto, radnici određuju njihovu poslovnu politiku. Isto što i radnici na gradilištima ne nose kacige i ostalu zaštitnu opremu.
Na gradilištima stambenih zgrada u Banjaluci u prosjeku svaki mjesec pogine jedan radnik. To ne može biti normalno. Pritom postoji Zakon o zaštiti na radu. Postoje inspekcije. Sve na papiru postoji, ali u praksi je sasvim drugačije. U praksi su zdravlje i ljudski život najjeftiniji, jer profit neimara nema cijenu.
Da je drugačije, inspekcije bi svaki dan izvještavale o stanju na terenu jer su radovi, što izgradnje stambenih zgrada, što javni radovi, na svakom koraku.
Na 39 stepeni su građevinci u petak izvodili i radove na asfaltu na magistralnom putu Banjaluka – Prijedor. Na asfaltu to znači bar pet stepeni toplije. U takvim nehumanim uslovima radili su nečiji očevi, sinovi i djedovi.
A u Ministarstvu rada, iz rashlađenih kancelarija, šalju saopštenje za javnost u kojem apeluju na poslodavce da preraspodijele radno vrijeme. Umjesto da predlože zakonsko rješenje i završe priču, svake godine imamo isti scenario. Apele koje poštuju samo rijetki i pogoršanje zdravstvenog stanja nacije.
Da li je nastradali radnik iz Turske bio adekvatno zaštićen? Da li je poštovano radno vrijeme? Odnosno, šta je uzrok njegove smrti? To su pitanja na koja odgovore treba da daju nadležne inspekcije. Osim ako im nije vruće da izađu na teren.
P.S.
U trenutku pisanja ovog komentara u Banjaluci je poginuo još jedan građevinski radnik (56).
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu