Ako danas, nakon skoro vijek i po, u najvećem lučkom gradu južnog Jadrana citirate ove stihove, rizikujete da upadnete u vrzino kolo srpsko-crnogorskih identitetskih rasprava.
A te su rasprave kao stvorene za političke manipulacije, pogotovo ovih dana, kad se u Crnoj Gori sprema popis stanovništva, prvi nakon što je Milo Đukanović, poslije 30 godina vladavine, izgubio na izborima, a njegov procrnogorski DPS otjeran u opoziciju.
– Ja sam Crngorac, ali nisam od ovih novih, Montenergrina. Bio sam ja Crnogorac i kad je Milo Đukanović bio Srbin – kaže jedan privatni preduzetnik iz okoline Bara.
Neće da se uslika i da mu se ime spominje u novinama. Kaže, kloni se politike i gleda svoja posla i svoju porodicu.
A u njegovoj porodici, kaže, ima i Srba i Crnogoraca, ali se svi potpisuju ćirilicom, vjernici su Srpske pravoslavne crkve, a maternji jezik im je srpski.
– Eto, moj brat je Srbin i meni to ne smeta. Svako ima pravo da se izjašnjava onako kako se osjeća. Uostalom, nisu Srbi naši neprijatelji, nego naša braća – kaže ovaj Baranin.
Slična je situacija u mnogim drugim porodicma.
Deklarisani Srbi i Crnogorci koji se izjašnjavaju kao pravoslavci i koji srpski smatraju svojim maternjim jezikom, čine relativnu većinu stanovništva u urbanom jezgru Bara.
Centrom ovog lučkog grada dominiraju dvije impoznatne građevine koje, svaka na svoj način, svjedoče o istoriji Bara.
Saborna crkva Svetog Jovana Vladimira u Baru najveći je hram SPC u Crnoj Gori i u njemu može da se okupi oko 1.200 vernika. Na molitvu ih poziva 11 zvona, od kojih je naveće teško 800 kilograma.
Ovaj monumentalni hram, čije zlatne kupole blistaju na oktobarskom suncu, osveštan je 2016. godine, na hiljaditu godišnjicu smrti svetog Jovana Vladimira.
Jovan Vladimir je krajem prvog i početkom drugog milenijuma bio vladar Duklje, drevne slovenske kneževine koja se smatra pretečom moderne Crne Gore. Ubijen je na prevaru, po naredbi bugarskog cara.
Pobožni, pravedni i miroljubivi knez Jovan Vladimir se smatra prvim srpskim svetiteljem i nebeskim zaštitnikom grada Bara.
Preko puta grandioznog hrama je Ljetnji dvorac kralja Nikole, prvog i jedinog crnogorskog kralja, koji je, još dok je bio knjaz, napisao stihove s početka naše priče.
Kralj Nikola je sebe smatrao crnogorskim, ali i srpskim vladerem, a Crnu Goru srpskom državom.
Dvorac u Baru je sagradio njegov zet Petar Karađorđević, koji će kasnije postati kralj Srbije i Jugoslavije.
Danas se u Dvorcu kralja Nikole održavaju koncerti, književne večeri i slikarske izložbe.
Mnoge od tih događaja organizovalo je Srpsko kulturno društvo “Slovo ljubve”.
Ovo društvo je rezultat aktivističog djelovanja grupe Barana, koji su se, još kao mladići, okupili da bi pomogli u obnovu oronulih manastira na Skadarskom jezeru.
– Tako je sve počelo, krajem devedesetih. Umjesto da dangubimo po kafanama, istovarali smo ciment, prenosili građevinski materijal, kopali, radili sve što je bilo potrebno da se svetinje obnove – priča za Srpskainfo Velimir Mijović, osnivač i predsjednik SKD “Slovo ljubve”.
Društvo je zvanično registrovano 2008. godine, a potom se počelo baviti organizacijom kulturnih događaja, prvenstveno književnih večeri, na kojima su gostovali znameniti srpski pisci.
Posebno su ponosni na svoju izdavačku djelatnost.
– Objavili smo ukupno devet knjiga u saizdavaštvu sa Srpskom književnom zadrugom iz Beograda. Ponosni smo što smo saizdavači knjiga koje su napisali Matija Bećković, Gojko Đogo, profesorica Jelica Stojanović, vladika Nikolaj i sveti Justin Ćelijski – kaže Mijović.
Sve ove knjige su objavljene na ćirilici i na srpskom jeziku. Važno je to napomenuti, jer u Crnoj Gori jedno od zvaničnih pisama je i crnogorska ćirilica, koja se od srpske razlikuje po tome što njena azbuka ima 32 slova, uključujući i slova dz i “meko” š.
Samo tridesetak kilometara južnije, u Ulcinju, Srbi i Crnogorci koji govore srpski jezik su manjina. U ovoj opštini, koja je prema posljednjem popisu imala oko 20.000 stanovnika, kako navodi odbornik Bojan Ćetković (28), srpski govori svega 2.300 mještana.
U Ulcinju su etnički Albanci apsolutna većina i drže sve poluge lokalne vlasti.
– Pravoslavni narod je izložen tihoj diskriminaciji. Mijenjaju se nazivi ulica i ustanova, ćirilica je gotovo nestala iz javnog prostora – kaže Ćetković.
On smatra da bi se i na lokalnom nivou moralo primijeniti pravilo koje važi na nivou Crne Gore: da predstavnici manjinskog naroda učestvuju u organima lokalne vlasti.
– To sada nije tako, ali ja se nadam da će u budućnosti biti – kaže Ćetković.
Što se škola tiče, dodaje on, sve je manje razreda u kojima se nastava održava na srpskom jeziku. Albanskih razreda je iz godine u godinu sve više.
U ovakvoj situaciji Srbi se okupljaju oko Crkve. Parohijski dom pri Sabornom hramu Svetog Nikole mjesto je okupljanja i za mlade i za one malo starije parohijane.
Tu djeluju i pjevačko društvo i Kulturno umjetničko društvo “Sveti Nikola” i Kolo srpskih sestara, koje vodi popadija Dragana Smiljić.
Vrijedne sestre, a ima ih 33, bave se humanitarnim radom u zajednici. Uvijek su spremne da pomognu, ne samo Srbima i pravoslavcima, nego i drugim Ulcinjanima kojima je pomoć potrebna.
Nedjeljom, poslije liturgije, parohijani se okuplaju na “trpezi ljubavi”, ručku, koje priprema Kolo srpskih sestara.
Kako kaže Danilo Mihajlović (32), mladi privrednik iz Ulcinja, koji redovno dolazi u crkvu, “trpeza ljubavi” je prilika da ljudi, nakon zajedničke molitve, nastave druženje uz razgovor.
– U ovako maloj zajednici, koja je uz to manjina u gradu, najbolje se vidi koliko je značajan hram i liturgijski život. Saborni hram nas zaista sabira, prvenstveno u liturgiji, ali i u drugim aktivnostima bitnim za našu zajednicu – kaže Danilo.
Jedna od tački okupljanja, značajna za očuvanje tradicije i kulture, je KUD “Sveti Nikola”. Iako je osnovan prije samo godinu, već ima 70 članova: od najmlađih folkloraša, među kojima ima i petogodišnjaka, do veterana.
Kako s ponosom isitiče predsednica KUD, Nada Latković, ovo je prvo pravoslavno kulturno umjetničko društvo u Ulcinju u dugoj istoriji grada.
– Kad smo krenuli sa radom, iskreno, nismo očekivali da će biti ovoliko članova. Željeli smo, prije svega, da djecu i mlade sklonimo sa ulice, da im pružimo priliku da kroz pjesmu i igru njeguju tradiciju pravoslavnog naroda u Ulcinju – kaže Nada Latković.
Članova ima, i iz dana u dan ih je sve više, ali ono čega manjka je – novac. Jedan komplet narodne nošnje košta od 2.000 do 2.800 evra, a novca treba i za putvanja i nastupe, pa Nada poziva donatore da podrže ulcinjske folkloraše.
Jedna od najaktivnijih članica KUD “Sveti Nikola” je gimnazijalka Iva Vukčević (17). Ona nastupa u prvoj postavi, a kada koreografkinja, koja dolazi iz Bara, zbog drugih obaveza ne može doću u Ulcinj, Iva radi sa “malcima”. Uči mališane igrama, koje je sama već savladala.
– Kažu da folklor danas nije u trendu, ali ja igram već 11 mjeseci i uživam u tome. Naša tradicija je zaista lijepa, lijepe su igre koje dočaravaju tu tradiciju i ja se trudim da ljubav prema folkloru prenesem i na druge moje vršnjake – kaže Iva.
I dok se noć spušta na Ulcinj, iz parohijskog doma, ušuškanog u parku stoljetnih maslina nadomak Starog grada, ori se stara pjesma: “Čija li je livada, čija li je trava, čija li je đevojka rumena i plava…”
