Postojanje “moralnog seruma” koji djeluje samo na ljude, zabranjujući im krađu tuđe imovine i laž, očigledan je primjer Ilićeve tradicionalističke crte u karakteru i bezrezervne naklonosti ljudima, čak i kada nisu onakvi kakvi bi on želio da budu.
Moral duhosvijeta svjesno je oblikovan prema hrišćanskom uzoru, baš zato da bi se mogao narušiti. Ilić uvodi takozvane ograničene bračne ugovore, koji važe za sve pripadnike buduće civilizacije. Budući da su besmrtni, predstavnici duhosvijeta svakih 150 godina mogu promijeniti svog bračnog partnera, a promjena se reguliše intergalaktičkim ugovorom. U tako naprednoj tehnološkoj utopiji, kada je međugalaktički saobraćaj razvijen do krajnjih granica, ljudi duhosvijeta svuda po univerzumu traže “egzemplare prastarih zemaljskih životinja”, da bi eksperimentima utvrdili svoje porijeklo.
Oko ove ideje Ilić gradi zaplet svoje drame. Zaplet se gradi na sukobu duholjudi s dva preživjela egzemplara ljudskog roda, Danijelom i Natanom. Njih su predstavnici superiorne civilizacije uhvatili kao primjerke vrste koja odumire da bi na njima vršili svoje eksperimente u svrhu unapređenja naučnih saznanja. Sukob ljudi i duholjudi u Ilićevoj drami sukob je dva različita i po mnogo čemu suprotna ontološka sistema.
Najznačajnija razlika između ove dvije vrste ljudskih bića je u emotivnom sklopu ličnosti. Duholjudi su bezosjećajni, na način na koji je bezosjećajan, na primjer, Kamijev Kaligula; oni su više nalik nekim božanskim mašinama, emotivni sklop im je jednoobrazan, jer ne postoji, redukovani su na nivo mislećih automata, poput robota Isaka Asimova ili replikanata Filipa K. Dika iz njegovog romana “Sanjaju li androidi električne ovce”. U sukobu ljudi i automata, Danijel i Natan su bespomoćni i osuđeni na propast.
Dva paralelna toka radnje u Ilićevoj drami odnose se na sukob ljudi i duholjudi; i na sukob duholjudi i Merkurijanaca.
Prvi tok radnje vezan je za priču o Danijelovoj ljubavi sa Svetlanom, u kojoj mladić romantičarskog profila pokušava da preobrati predstavnicu duhosvijeta u ljudsko biće kroz jedan erotsko-emotivni odnos. Svetlana prihvata i razumije samo seksualnu vezu sa svojom eksperimentalnom igračkom Danijelom. Danijel, kao nosilac hrišćansko-patrijarhalnih vrijednosti svijeta ljudi, ne može da prihvati Svetlanine amoralne, neemotivne vrijednosti duhosvijeta. Na taj način njihovi se ontološki sistemi isključuju i pretvaraju slabije biće, Danijela, u tragičnog junaka komada, u Pharmakosa, kako tu žalosnu vrstu naziva Nortrop Fraj u “Anatomiji kritike”.
U studiji “Čitajući iznova” Radomir Putnik vidi u liku Svetlane prauzor feministički nastrojene junakinje, moderne žene koja odbacuje patrijarhalni hrišćanski moral kao zastarjelu kategoriju starosvijeta (Radomir Putnik, Čitajući iznova, Sterijino pozorje, Novi Sad, 1990). Kroz odnos Danijela i Svetlane, Ilić je vješto sproveo svoju tezu da se rušenjem hrišćanske moralnosti uništava i ljudski rod, a apokalipsu u njegovoj distopiji donosi upravo to saznanje osvešteno u liku mudrog Natana. Izgubivši dodir sa svojim opisom svijeta, ljudi su prinuđeni da se samoukinu, metaforična je poruka samoubistva Danijela i Natana.
Autorova lucidnost u finalu drame, kada duholjudi mirno pređu preko samoubistva svojih eksperimentalnih egzemplara, sastoji se u mirenju s činjenicom da su mogući drugačiji opisi svijeta od hrišćanskog, ali u kojima više nema mjesta za kjerkegorovske vitezove vjere, ljude poput Danijela i Natana i, konačno, samog Ilića.
Drugi tok radnje u Ilićevoj drami bazira se na nekoj vrsti akcione priče o duholjudima i Merkurijancima. U svijetu visoke tehničke inteligencije na visokoj su cijeni paradoksalno originalni produkti prirode. Oni imaju vrijednost u duhosvijetu, ne samo zbog svoje rijetkosti, već i zbog naučnog i duhovnog prestiža među planetama Zemljom, Merkurom i Marsom.
Posjedovanje takvih prirodnih egzemplara čini jednu grupaciju nadmoćnijom u odnosu na drugu i, kako to decidirano navodi Merkurijanac Biljan, “čini tu planetu duhovnim središtem saveznog sazviježđa”. Prije nego što su duholjudi uhvatili predstavnike ljudskog roda u prašumi koja je nekada bila grad Pariz, posjedovali su bijelog slona kao svoj ponositi trofej. Ljubomorni Merkurijanci (ljubomora je jedina emocija u duhosvijetu, i to isključivo vezana za naučni prestiž) poslali su svog predstavnika Zvezdana da ukrade bijelog slona i prenese ga na njihovu planetu. Pri tom pokušaju duholjudi su slonokradicu uhvatili i smjestili ga u zatvor.
Ista priča se ponavlja u drami, pri pokušaju Merkurijanaca i Marsovaca da ukradu Danijela i Natana. Danijel im je naročito zanimljiv jer je mlađi od Natana i, po tvrdnjama Merkurijanke Zore, mnogo zanimljiviji za ispitivanje. Njihov plan propada u trenutku kada Danijel i Natan izvrše samoubistvo.
U inverziji vrijednosti duhosvijeta počiva i Ilićeva ironija jer njihovi predstavnici u svom tehničkom savršenstvu nisu uspjeli da nadmaše velikog tvorca – prirodu. Umjesto svojim mentalnim nebeskim letjelicama, bioinženjeringu koji im je omogućio besmrtnost kojekakvim tehničkim čudima, predstavnici planetarne vlasti budućnosti dive se najobičnijim produktima prirode.
Kasnoromantičarski “Weltschmerc” u Ilićevoj drami prisutan je u razmjerama stilističke konstrukcije Danijelovih i Natanovih monologa, ali, srećom, patetiku potiru žanrovske odrednice moderne distopije. Mješavina kasnoromantičarske retorike s futurističkim dekorom, naivne ljubavne priče s lucidnim naučnim opservacijama, hrišćanske etike s filozofijom automata, daju Ilićevoj drami jedinstveno mjesto u istoriji srpske dramatike.
Ostrvska fantazija mnogo godina kasnije pretvorena je na sličan način u američku televizijsku seriju “Lost”, u kojoj postoji sukob preživjelih ljudi i “drugih”. Ilićeva imaginacija je, začudo, prije mnogo godina mogla biti prava stvar za holivudske producente.
Sukob sa Skerlićem umalo ga nije koštao literarnog zaborava. Dovoljno bi bilo da je napisao samo dramu “Posle milion godina” pa da mu pripada još laskavija titula, titula jednog od pionira svjetske naučne fantastike, koju mu daje Zoran Živković u svojoj “Enciklopediji naučne fantastike”, s potpunim pravom (Zoran Živković, Enciklopedija naučne fantastike, tom I, Prosveta, Bgd., 1991. str. 295).
(Nastaviće se)
Raniji tekstovi:
Srpski vizionari tehnosvijeta (1): Spiritisti i vidovnjaci
Srpski vizionari tehnosvijeta (2): Masonska tvorevina kralja Aleksandra
Srpski vizionari tehnosvijeta (3): Dragutin J. Ilić, distopijski vizionar
Srpski vizionari tehnosvijeta (4): Poslije milion godina
Srpski vizionari tehnosvijeta (5): Ilićev modernizam
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu