Magazin

Srpski vizionari tehnosvijeta (26): Mitrinovićev utopizam

Obuzet utopijskom vizijom sutrašnjice, koju nije dočekao, i u kojoj njegov narod nema naročite ni vedre izglede, Dimitrije Mitrinović se nije trudio da u engleskom jeziku ostvari čvrsto i cjelovito književno i filozofsko djelo i da postane "britanski pisac", kakav je nekad bio Džozef Konrad ili kao što su danas Salman Ruždi ili Išiguro Jamakaši.

FOTO: WIKIPEDIA

Oni koji su se družili s njim govorili su da je njegov engleski jezik bio bogat, ali tvrd, katkad nejasan i semantički svojeglav, s probranim riječnikom i jakim stranim izgovorom.

U englesku kulturnu istoriju ušao je više kao mislilac, a ne kao stvaralac. Oko sebe je rasipao ideje što ih je hvatao “u vazduhu epohe”, u najvišim slojevima duhovne atmosfere svoga doba, i prerađivao na jedan neuobičajen, paradoksalan i pomalo proročki način. To mu je ponekad donosilo nezasluženu reputaciju mistagoga, teozofa i spiritiste, mada je u njegovom radu – kada se sagleda u cjelini – bilo najviše socijalnog pragmatizma, utopijskog panhumanizma i političkog vizionarstva.

Kao i neki savremeni futurolozi i globalni stratezi evropske budućnosti, Mitrinović je vjerovao u jedinstvo Evrope, ali je u nju pokušavao da uvede Balkan i pravoslavlje, posebno istočnomediteransko nasljeđe Vizantije i prosvijećene oblike multikulturalnosti. Smatrao je da čovječanstvo pokreću tri sile: egzistencijalni nagon za životom, civilizacija koja znači poštovanje drugog i kultura čije su zajedničke moralne norme važnije od volje pojedinaca. Kada se te tri sile spoje i sastave u jednoj tački, u slobodnom, prosvijećenom i svjesnom građaninu svijeta – u svečovjeku – onda će na zemlji nastupiti carstvo duha, bratstva i saradnje, nasuprot istoriji ratova, mržnje, bezumlja i zloupotreba.

Iako nije imao mnogo sljedbenika, Dimitrija Mitrinovića niko ozbiljan nije smatrao suludim utopistom, koji kao kakav hipnotički guru predvodi svoju ezoteričnu sektu. Tako su ga vidjeli samo oni koji ga nisu razumjeli, jer je djelovao izvan uobičajenih mjerila. Punih 40 godina njemu su u Engleskoj vjerovali mnogi značajni mislioci. U srpskoj književnosti, iz koje je davno izašao, njemu je priznato vodeće mjesto u ranoj avangardi, čije je nesumnjivo jedinstvo na početku XX vijeka zabilježeno kao jedini duhovni trag moderne jugoslovenske civilizacije koja se danas raspada pred vratima Evrope.

Budući da je bio krupne građe, dobrog zdravlja i nemirnog duha, Mitrinović je do dolaska u Englesku bio slika i prilika pravog umjetnika avanturiste koji je skitao po zemljama Evrope u potrazi za uzvišenim ljudima i znanjima. Ponekad je njegova biografija prožeta misterioznim detaljima koji upućuju na to da se radilo o čovjeku izuzetnih duhovnih moći, koji je, poput Raspućina, sudjelovao u magijskim seksualnim ritualima. Period proveden s anarhističko-nudističkim sektama u Italiji, ili notice Alana Votsa o ostarjelom Mitrinoviću koji je dozvoljavao vrlo čudne seksualne slobode svojim učenicima, ne mogu se uzeti kao provjerene činjenice, ali upućuju na moguću dionizijsko-orgijastičku prirodu srpskog mistika.

Priče da je bio neka vrsta tajnog agenta, ubačenog špijuna predratne srpske vlade, koji je takvim djelatnostima obezbjeđivao sebi egzistenciju, djeluju još nevjerovatnije. No, Mitrinović je zaista uvijek živio na visokoj nozi, trošio dosta novca na svoj imidž dendija i rafiniranog ljubitelja umjetnosti, koji se kretao u najelitnijim krugovima svoga doba.

(Nastaviće se)