Kada vidite prvu diplomu za uspješno okončan maraton i na njoj 1948. godinu ili isječak iz novina iz već davne 1994, gdje je predstavljen kao atrakcija takmičenja u Bugarskoj jer je najstariji trkač, priča o Silvesteru Kovaču izgleda nevjerovatno.
Ali je istinita i jednostavna. Kovač koji je napunio devedesetu i dalje trči dnevno po tri kilometra. Ove godine planira da ode na nekoliko maratona, onaj u Novom Sadu gdje je trčao šest kilometara već je iza njega. To radi iz istog razloga kao i na početku karijere, zato što voli i što je našao nešto u životu u čemu je uspješan. Zbog neumornog sportskog duha ove godine dobio je i specijalnu nagradu Novosadskog maratona, piše Blic.
Nema veze kakvo je vrijeme, sunce, kiša ili snijeg, mora da se trči u tome je suština svega, da organizam stekne tu disciplinu. Druge tajne nemam, jedem sve što mi moja supruga skuva, tako da bez nje nema ništa. Podrazumijeva se da ne pijem i ne pušim, a u životu nisam popio lijek za pritisak – kaže Kovač.
Kovač je imao junačko i teško detinjstvo. Sa 15 godina otišao je u partizane i poslije godinu dana borbi po Slavoniji 1944. zarobio ga je Gestapo.
– Godinu dana sam se borio za Tita, a godinu dana proveo kod Hitlera u Aušvicu. Bilo je to davno, već daleka istorija. Nije sve za priču. Kada smo tamo došli, kao da su bili milioni ljudi zarobljeni. Radili smo i ćutali čitav dan, spavali na slami. Jevreji su bili u drugom dijelu logora. Jezive slike tih muškaraca, žena i djece i danas su mi pred očima – kazao je Kovač.
U svojoj konkurenciji starijih od 90 godina takmičara jednostavno nema. Čak i među ostalim veteranima prvi koji su po godinama do njega mogu mu biti sinovi, mlađi su u prosjeku 30 godina.
Rođen je 1928. u Donjim Andrijevcima u Hrvatskoj, radni vijek proveo je u “Elektrovojvodini” u Novom Sadu, gdje je došao kao mladić. U penziji je od 1983. godine, ali kaže da ima dva staža, jedan radni i drugi koji je zaslužio trčanjem, ali za koji ne dobija penziju.
Oženjen je Rozinom, sa kojom ima dvije ćerke i četvoro unučadi. Trčao je za Atletski klub “Proleter” iz Osijeka i već sedam decenija za novosadsku “Vojvodinu”.
– Žao mi je što sam tek posljednjih deset godina počeo da pišem koliko sam kilometra pretrčao, jer već sam bio smanjio obim takmičenja, ali i tu se nakupilo oko 10.000 kilometara. Tako da ko zna koliko sam u životu pregazio. Trčao sam i od Rume do Beograda 60 kilometara, kada je umro Tito. Posebno mi je ostao u sjećanju “Supermaraton Zagreb–Čazma” dugačak 60 kilometara, koji sam savladao nakon skoro četiri sata – nastavlja on.
Obožava da trči zajedno sa unukom
Medalja, diploma, brošura i pehara ne zna koliko ima. Samo najvrijednije nagrade zaslužuju mjesta u stanu, ostale moraju u vreće pa u podrum.
Ponosno pokazuje priznanje iz Zagreba gdje je prije pet godina postao veteranski rekorder Balkana, kada je 10.000 metara istrčao za 56.13.86.
Obožava da trči sa svojim unukom, koji studira u Beogradu, a na pitanje šta kažu ljekari kada ide na redovne preglede zbog maratona, kratko odgovara: “sve je u redu, zdrav sam”.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu