Teodora ima ozbiljnih problema s kretanjem i govorom, ali je izuzetno samostalna i vesela djevojčica, kojoj u igri s vršnjacima nije potrebna pomoć.
Prije tri dana poželjela je da se igra s drugom djecom u banjalučkoj igraonici „Jungle Land“. Njena mama, Daniela Zeljaja, koja inače izbjegava ovakve “izlete” zbog epidemiološke situacije, ovog puta je popustila i Teodora se, kao i mnogo puta prije toga, s radošću bacila na penjalice i tobogane. Ali, uskoro je uslijedio šok.
– Suprug i ja smo sjedili preko puta i nakon dvije minute zvoni mi telefon, zovu nas da dođemo. Zatekla sam Teodoru pored vrata igraonice, a radnica u igraonici mi je rekla da treba da je odvedemo, jer se drugi roditelji bune zbog toga što je ona tu! Eto, njihove princeze se plaše Teodore – priča mama Daniela za Srpskainfo, kada smo, nakon incidenta, posjetili porodicu Pavlović-Zeljaja u njihovom domu.
Nije pristala da svoje dijete, koje nije diralo drugu djecu, niti pravilo probleme, izvede iz igraonice, nego je tražila da zaposleni pozovu i druge roditelje – one kojima smeta djevojčica sa poteškoćama.
Pošto to nije učinjeno, Daniela je pozvala policiju i rekla da će o ovom slučaju očigledne diskriminacije obavijestiti i medije, ombudsmane, inspekciju, gradonačenika, Ministarstvo porodice, omladine i sporta RS…
Policajci su uskoro stigli, ali prije njih na licu mjesta se pojavio vlasnik igraonice, koji je, prema tvrdnjama majke Daniele, pokušao sve da “popegla” tako što je policajce pozvao na piće, a njoj rekao: “Šta ćete, u takvom društvu živimo, ne može se tu ništa”.
– Odgovorila sam mu da se zaista ne može ništa, ako svi ćutimo i pristajemo na nepravdu i diskriminaciju, ali da ja na to nikad neću pristati – kaže Daniela za Srpskainfo.
Sve ovo Daniela je opisala u svom Fejsbuk statusu, u kojem je poručila: “Ne postoji niko i ne postoji ništa što će me spriječiti da se borim za prava djece sa poteškoćama, to ću raditi do posljednjeg daha, bilo da je riječ o mom ili bilo čijem drugom djetetu!”
Ova objava izazavala je pravu lavinu komentara. Teodora i njena majka dobile su na hiljade poruka podrške, a mnogi roditelji bolesne djece i djece sa poteškoćama poručili su da se sa sličnim problemima suočavaju na svakom koraku.
– Hvala vam u ime mog sina, u ime svih osoba koje imaju posebne potrebe. Hvala vam na pokazanoj hrabrosti, ako vam bude potrebna bilo kakva podrška, tu sam: da stanemo rame uz rame, da pokažemo svojoj djeci da se borimo za njih, da nisu sami i odbačeni, da probudimo svijest ljudi – napisala je jedna majka.
Objavu su komentarisali i građani, koji nemaju djecu s invaliditetom, ali razumiju u čemu je problem i u čemu je suština diskriminacije.
Njihov stav je da je jasan: vlasnik igraonice je trebalo da se javno izvini Teodori i da vrata pokaže roditeljima čija djeca ne prihvataju drugare sa poteškoćama.
Oglasio se i vlasnik igraonice, Marko Vračar, koji tvrdi da “nije bilo nikakve diskriminacije” i da je radnica u igraonici reagovala kako bi Teodoru zaštitila od neugodnosti.
Vračar je poručio da “prema pravilniku igraonice, djeca mlađa od tri godine, kao i djeca s posebnim potrebama, u igraonici mogu boraviti isključivo u pratnji roditelja”.
U Teodorinom slučaju, roditelji su procijenili da ona može da se igra bez nadzora, što joj je i dopušteno, jer je ova djevojčica, kako navodi, redovni posjetilac njegove igaonice.
Svi roditelji, tvrdi Vračar, imaju obavezu da ostave brojeve telefona i da budu u blizini, da ih osoblje igraonice može pozvati, ako je to potrebno.
– Jednako smo postupili i u Teodorinom slučaju, kada smo primijetili negodovanje druge djece i roditelja, jer bi nereagovanje na takvu situaciju moglo imati posljedice, prije svega na Teodoru. Nama je bilo u interesu da Teodori bude ugodno, da se bezbrižno igra – poručio je Vračar.
Dodaje da Teodora nije izbačena iz igraonice “o čemu govori i činjenica da je nakon svega ostala još oko sat vremena da se igra”.
Daniela Zeljaja odgovara: “Nisu nas izbacili, ‘zamolili’ su nas da izvedemo Teodoru”.
– Teodora je nastavila da se igra, samo zato što mi nismo dozvolili da izađe. Ja sam joj rekla da se vrati u igraonicu – kaže Daniela.
Cijela ova situacija, dodaje ona, svjedoči da ljudi, nažalost, ne razumiju šta je diskiminacija.
– Nemam ja ništa protiv te igraonice, niti protiv njenog vlasnika. Nisam ga poznavala, ni ime mu nisam znala, dok se ovo nije desilo. Nije mi cilj da upirem prstom u bilo koga pojedinačno, cilj mi je da živimo u boljem i pravednijem društvu – rekla je Daniela za Srpskainfo.
Teodora, koja je inače odlična učenica i omiljena u svom društvu u Osnovnoj školi “Branko Radičević”, “svojim riječima” nam je objasnila šta se desilo.
– Mnogo volim da se igram u igraonici, pogotovo da se spuštam niz tobogan. Ali, djeca su mi se rugala, govorili su mi ružne riječi, rekli su mi da sam velika beba i da im smetam – rekla nam je Teodora, uz pomoć roditelja, koji su poslužili kao “prevodioci”, jer, zbog teškoća u govoru, samo oni razumiju Teodorine poruke.
Sve ovo Teodora je ispričala sa osmijehom i uz igru s tatom Branislavom i mlađim bratom Nikšom (6), ali mama Daniela zna kakve traume na nju, neminovno, ostavi svaki ovakav doživljaj. Zna i da se sa sličnim problemima bore mnoga druga djeca, koja su, po bilo čemu, drugačija od većine.
– Nije u pitanju samo ovaj slučaj i samo igraonica. Priča o diskriminaciji djece, pa i odraslih sa invaliditetom, nije počela u četvrtak, niti završava sutra. To je duga, teška, gorka priča o duboko ukorijenjenoj nepravdi i čeka nas dugi i iscrpljujući maraton da se protiv toga izborimo. Ali, ja odustati neću – kaže energična Daniela.
Kaže da nikad nije tražila poseban tretman za svoju kćerku, ali da će uvijek tražiti da se sa njom postupa kao i sa svakim drugim djetetom – prema zaslugama, a ne po tome na koji način se kreće ili komunicira.
Kaže da su joj se javile brojne nevladine organizacije, aktivisti, roditelji, branioci ljudskih prava i prava osoba s invaliditetom, te da će im slučaj “Igraonica” poslužiti kao povod za veliku kampanju protiv diskriminacije, koju će uskoro pokrenuti.
– Imaćemo edukacije, javne tribine, plakate, video poruke, sve s ciljem da ljudi shvate da svako dijete i svaki odrasli čovjek ima pravo na dostojantven život bez diskriminacije – poručuje Daniela.
Kako bi Teodora imala bolje uslove za rehabilitaciju, odrastanje i školovanje, pred njen polazak u prvi razred, cijela porodica se iz Foče, odakle potiču, preselila u Banjaluku.
Od tada žive kao podstanari, a roditelji ne biraju poslove da bi Teodori i Nikši obezbijedili djetinjstvo kakvo svako dijete zaslužuje.
Teodora je, zbog teškog majčinog poroda, već u prvim minutima života ostala bez kiseonika, pa se od rođenja bori za svaki pokret. Uz pomoć duge i uporne rehabilitaicje mnogo je uznapredovala, pa se tako prošle godine takmičila u trčanju na specijalnom atletskom mitingu na Gradskom stadionu u Banjaluci.
Uživa u društvu vršnjaka i najveća joj je želja da jednog dana, sama, bez majčine pratnje, prošeta s drugaricama.
Teodorina mama Daniela je doktorka stomatologije, ali nije uspjela naći posao u struci, između ostalog i zato što zbog brige o djeci ne može pristati na prekovremeni rad.
Umjesto u stomatološkoj ordinaciji za porodicu zarađuje čišćenjem namještaja i automobila.
Nabavila je aparat za dubinsko čišćenje i sama sebe zaposlila, kao mala preduzetnica. U tom poslu joj pomaže i suprug, koji je uz to i konobar, moler, kućni majstor – jednom riječju, ne odbija nijedan pošten posao.
Napomena: Zabranjeno preuzimanje fotografija.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu