Pred ispunjenom dvoranom, Natan Albahari je rekao da je njegov otac dugo bio teško bolestan, ali da niko nije očekivao “da je kraj iza ćoška, pa ni on sam”.
Prema njegovim riječima, David Albahari je tog dana planirao susret sa prijateljima i porodični ručak, a svakodnevno je radio na novom romanu, pratio je posljednja dešavanja u fudbalu i slušao muziku.
– Ništa nije moglo da nas spremi za nedjelju i brzinu njegovog odlaska. Bili smo u šoku, u nevjerovatnom bolu. Stvorila se nezamisliva praznina – rekao je Natan Albahari.
Prisjetivši se koliko se divio posvećenosti oca pisanju, porodici i životu, Natan je naveo da Davida, ni kada je prolazio kroz velike muke, to nije sprečilo da radi ono što voli.
Kćerka Beki Albahari je rekla da nije ni slutila koliko je obimno djelo njenog oca značajno za književni svijet.
Prema njenim riječima, Albahari je svoj mir pronalazio u muzici i filozofskim razgovorima, a izražavao se kroz pisanu riječ.
Istakavši da je bio jak i hrabar dok je išao kroz teška vremena, Beki Albahari je dodala da će se uvijek diviti njegovoj životnoj upornosti, kao i da će njen otac “živjeti kroz svoje riječi i naše sjećanje na njega”.
Beki Albahari je izgovorila i svoju dirljivu pjesmu posvećenu ocu, prožetu srpskim i engleskim riječima, “Moj tata/My Dad”.
Hor Horkestar otpjevao je “Davidov pečat”, sa kojom su često nastupali sa Albaharijem na raznim priredbama.
Kritičar Dragan Babić kazao je da je kritika u slučaju Albaharija bila živa, sadržajna i često i vrlo pozitivna, da bi “u jednom trenutku prestala, kada se vratio iz Kanade”.
– Posljednjih desetak godina, nažalost, kritika u najširem smislu nije na adekvatan način ispoštovala autorsku personu, koja je bila prisutna među nama. Ne znam zašto je to bilo tako – rekao je Babić.
Prema njegovim riječima, razlog za takav odnos može biti izostanak iz zemlje ili mišljenje da je potrošio svoj spisateljski materijal, “što nije tačno”.
Babić je primijetio da Albahari nije doživio svoja sabrana djela, koja bi trebalo objaviti, i dodao da očekuje istorijsku revalorizaciju Albaharijevog djela u kritici i književnoj praksi.
O značaju njegovog djela je govorio i prevodilac Bojan Savić Ostojić, a muzičar Marko Šelić Marčelo se prisjetio da je Albaharija upoznao kada je već bolest bila uzela maha, i da je primijetio dubok nesklad između univerzuma koji je obitavao u piščevom krhkom tijelu.
Šelić je ocijenio da je Albahari “imao vedrinu dječaka i jednu od nesumnjivih dobrota koje se nose na licu”, kao i da je bio “kolosalni arhitekta riječi” i “potpuni rokenrol”.
U nemogućnosti da prisustvuje, Svetislav Barasa je poslao priču koja je, kako je navedeno, pročitana samo na komemoraciji i imaće je u pisanom obliku samo njegova porodica.
– David bi volio smijeh danas. Bio je dječak. Ko god je vidio Davidove oči prije 70 godina i prije nekoliko dana, znaju o čemu govorim – rekao je dugogodišnji izdavač Albaharijevih knjiga Predrag Marković.
Prema njegovim riječima, Albahari je bio svjetski pisac, predvodnik čitave generacije, a srpska proza postoji prije i poslije njega.
Spisateljka Mirjana Ognjanović prisjetila se djetinjstva sa Albaharijem, koji je bio njen “zaštitnik, najbollji drug i u mnogim stvarima istomišljenik”, a tu su “vještinu odanosti i privrženosti, poput nekog tajnog obreda, upražnjavali godinama kroz razne faze života”.
Prema njenim riječima, apsolutni sluh je bio tajna muzikalnosti Albaharijevih rečenica.
Rođen u Peći, Albahari je prvu zbirku priča “Porodično vrijeme” objavio 1973. godine, a prvi roman “Sudija Dimitrijević” 1978. godine, prenose Nezavisne Novine.
Bio je autor mnogobrojnih knjiga priča, romana i eseja, među kojima su “Opis smrti” (1982), “Pelerina” (1993), “Mamac” (1996) i “Pijavice” (2006).
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu