I to nisu samo ljudi rođeni u Francuskoj već i oni koji su došli u Francusku kako bi pronašli bolji život.
Č. T. je prije šest godina odlučio da dođe u Francusku kako bi pokušao da svojoj porodici priušti ljepši život. I uspio je. Snašao se, vrijedno radio, pa je poslije dvije godine uspio da dovede svoju suprugu J. T. sa njihovim malim sinom.
Dani su prolazili, supruga je ostala trudna, rodila se kćerka. Ipak kako je vrijeme prolazilo, tako su shvatili da novac ne čini sreću. Potreban je, kako kažu ali su važnije neke druge stvari.
Supružnici su pričali o razlozima za povratak u matičnu zemlju.
Prihodi gotovo isti
Kako je navela J. T. ideja o povratku se javila nakon sagledavanja troškova.
– Ideja se rodila kad sam uvidjela da bih i u Srbiji imala iste prihode kao i u Francuskoj. Iz razloga što su kirije i dadžbine preskupe a u svojoj zemlji naravno ne plaćam kiriju i komunalije su dosta povoljnije. Tako da kad se sve to sabere i oduzme izađe na isto. S tim što sam ovdje među svojima u svojoj zemlji, djeca se igraju u svom velikom dvorištu, imaju babe i dede samim tim je i po tom pitanju meni lakše – kaže J. T.
Prema njenim riječima, bilo je i razloga protiv povratka, ali je odluka ipak prevagnula ka Srbiji.
– Najviše me odvraćalo to da su mi ljudi pričali o djeci, o školi, strana škola puno znači za njihovo bolje sutra i tako to… Što se toga tiče, smatram da i naša škola dosta vrijedi i da budućnost i te kako može da bude blistava kad se završi fakultet u Srbiji. Lično imam primjer u svojoj porodici – bez dileme kaže ona.
Motivacija za povratak je došla zbog djece.
– Najveću motivaciju dobila sam kad sam vidjela nezadovoljstvo u očima svoje djece. Njima je na neki način bilo uskraćeno djetinjstvo. Odrastali su pod tuđim krovom bez dvorišta bez babe, djeda, tetke… Morali su da se suzdržavaju, da im objašnjavam zašto ne smije da se skače, da budu bučni, da iznose igračke u dvorište, moralo je na sve da se pazi – objašnjava ova majka.
Sloboda u svakom smislu te riječi
– Djeca su presrećna. Napredovali su dosta. Napokon baka i djed, velika kuća, dvorište, naše komšije, svi pričaju naš jezik, nikom ne smeta graja djece, sloboda gdje god da pođemo, nema ono “ne smijemo na tu stranu, ne smijemo u taj kvart”, pogotovo kad se smrkne. Ne, mi ovdje izlazimo i noću i na koju god stranu pođemo, idemo opušteno.
Kako objašnjava, povratak je protekao bez poteškoća i prepreka.
– Poteškoća nismo ni imali znajući da smo se vratili kući gdje nam je sve više manje poznato. Dočekali su nas rodbina i prijatelji koji su bili veoma srećni što smo se vratili – navodi J. T.
Za njenu porodicu nije bilo prepreka ni kada je riječ o pronalasku zaposlenja i odgovarajuće škole za djecu.
– Nikakav problem naći posao u Srbiji. Moja porodica ne oskudijeva baš ni u čemu, posao je normalan, plata je pristojna redovna, staž ide, socijalno osiguranje preko firme, odmori, bolovanja sve čisto, lijepo bez rupa u zakonu. Djeca su se brzo prilagodila i kao što rekoh mnogo im se više sviđa naš sistem i dosta su srećniji.
Kako navodi ova Srpkinja, od francuskog načina života još uvijek se oporavlja.
– Odnijela sam sa sobom negativnu energiju od ljudi, odnijela sam ono od čega se normalan čovek pribojava. A to je ta udaljenost od ljudi. Komšija komšiju ne poznaje, nemaš sa kim kafu popiti, dušu nemaš pred kim da otvoriš. Trče posao, kuća, žurba, cijeli život nema sevapa, nema da se okupimo, pečemo prase, družimo se. Pa tamo kad neko slavi rođendan da nije okićeno pomislila bih da je parastos, a ne slavlje. E, ja se od toga još oporavljam – bez zadrške priznaje J. T.
Svoj na svome
– Prednost je ta što su mogućnosti za sve veće jer si na svome, imaš sva prava u svojoj državi jer nisi stranac naravno. Po pitanju svega mislim i ovdje šta god da se desi uvijek kod kuće među svojima možeš pronaći izlaz a tu pod kirijom ili pod kreditom ne daj Bože nečega, teško da možeš da se izvučeš – dodaje.
Od cijele Francuske nedostaje joj samo ljepota glavnog grada i lijepe uspomene rođenja kćerkice tamo.
Kako zaključuje, ne treba trpjeti samo da bi se reklo da ste gastarbajteri.
– Dragi ljudi nemojte da trpite išta i da jedete konzerve da biste preživjeli, da bi drugi rekli “Bravo, živiš u Parizu”. Ako imate gdje i ako imate svoju kuću, svoje parče zemlje, dođite i radite u svojoj zemlji, bićete ispunjeniji, imaćete familiju, prijatelje, posao, platu i komad mira koji ništa i niko ne može da vam zamijeni i oduzme – poručuje ona, piše Kurir.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu