Nakon što su na časovima srpskog učili o kulturi sjećanja, srednjoškolci Dajana Nikolić, Zerina Fetić i Srđan Jelisić nastavili su istraživati u svom okruženju i bilježiti sjećanja ljudi koji su preživjeli strahote boravka u logoru.
Razgovarli su sa rođacima i komšijama i odštampali originalne fotografije logoraša sa svojim porodicama kako bi pokazali da ovi ljudi nisu samo broj, već stvarne osobe koje su se radovale malim stvarima isto kao i svi mi.
Projekat „Neću zaboraviti, ovo je moja priča” predstavili su i na nedavno održanom INOST-u mladih u Banjaluci, gdje su osvojili specijalnu diplomu zbog tematike kojom su se bavili.
Učenik Srđan Jelisić odrastao je, kaže, uz priče o svom pradedi Milivoju Dujkoviću, koji je zarobljen u Drugom svjetskom ratu u okolini Bijeljine i odveden u logor u Njemačkoj.
Mi, djeca slušali smo o njegovom zarobljeništvu, ali kako sam bivao stariji svaki put bih drugačije doživljavao i reagovao na tu priču. Moj pradjeda je upoznao i zarobljenike iz drugih zemlja, ali i lično vidio odnos njemačkog naroda prema svemu što se dešavalo u to vrijeme. Kada smo na času učili o temi stradanja, prijavio sam se da ta sjećanja uvrstimo u projekat i podjelim ih sa drugima – kaže ovaj maturant, kojem je sva sjećanja prenio njegov djeda. Životni put Milivoja Dujkovića, ipak je protkan srećom, on je oslobođen 1945. godine i vratio se kući, ćerki koja mu je jedina ostala od famlije, a poslije se oženio i stekao još potomstva.
Učenica Dajana je prenjela priču svog komšije koji je bio zarobljen u Jasenovcu, dok je Zerina istražila istoriju Dobojskog koncentracionog logora, za koji mnogi uopšte i ne znaju da je postojao, i da je u njemu stradalo skoro 46.000 ljudi od 1915. do 1917. godine.
Đaci su svoj eksponat izložili i u holu škole, i upravo su fotografije izazvale najveću pažnju vršnjaka, koji sa poštovanjem prilaze ovoj tematici i mahom govore kako i oni imaju slične priče u porodici.
Profesorka srpskog jezika u Ekonomskoj školi Željka Dajmanović, koja je bila mentor u projektu, ponosna je što su mladi prepoznali značaj kulture sjećanja o čemu govore na redovnoj nastavi i sa velikom odgovornošću kasnije se okrenuli sopstvenom istraživanju.
– U školi imamo višenacionalna odjeljenja i nikada nije problem što obrađujemo temu stradanja na časovima, jer ne prikazujemo ništa ružno i uvredljivo, samo želimo da istražimo prošlost svog naroda. Nigdje se ne pokazuju fotografije umrlih, jer tako izazivamo odbojnost djece, trudimo se da stradale gledamo kao žive ljude koji su imali porodicu, djecu – pojašnjava ona. Ističe da su djeca odlično prihvatila drugačiji način učenja o stradanju kroz književa djela, a koji je počela da primjenjuje otkako se vratila iz Izraela.
– Tek kada sam vidjela koliko se tamo sistemski pristupa svemu, krenula sam da obrađujem ovu temu na drugi način i uspjeh se vidi. Sve obrađujemo kroz književno djelo, napravimo dobru istorijsku pripremu, zašto je nastalo neko djelo, zašto pisac ima potrebu da ostavi trag iza sebe, zašto su ljudi uopšte u logorima pisali pjesme, da im približim samog čovjeka. Poemu Skendera Kulenovića „Stojanka majka Knešpoljku” poredili smo sa filmom „Djeca” Denisa Bojića, sa događajem koji je njima blizak, i postigli smo cilj da mladi potpuno razumiju bol za izgubljenom decom – zaključila je Damjanovićeva, dodajući da učenike samo treba motivisati za rad i da uspjeh neće izostati.
I pisma spasavaju život
Pismo koje je Milivoje Dujković poslao supruzi iz zarobljeništva bukvalno je spasilo druge muškarce u selu.
Oni su se sakrili ispod poda u kući, a kada je vojska upala da ih traži i pitala gdje su, žena je pokazala pismo i rekla da su u logoru i u svom bolu uspjela sačuvati mušku čeljad.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu