Ovim riječima počinje priču Dušanka Petronijević, majka mladića koji je imao samo 26 godina kada je preminuo od posljedica moždanog udara, a porodica je dala saglasnost da donira srce i oba bubrega.
Kako priča Dušanka, ona svoju bol nosi tokom svih godina, ali kako je i sama imala veze sa zdravstvom zna šta znači kada je neko bolestan, kada neko gubi najmilijeg i šta se dešava sa organima kada odu “u zemlju”.
– Moj sin je iznenada doživio moždani udar i sve se dešavalo tako nekako brzo. Nikada neću zaboraviti kada su mi saopštili šta mu se dogodilo, kada mi je ljekar u Beogradu rekao da praktično nema nikakve šanse da preživi, da ga gubimo 99,9 odsto. Plakala sam, plakali smo svi… Moj unuk, njegov sin Dušan je bio mali, ali svi mi ostali nismo znali za sebe. Rekli su nam da mu pričamo nešto lijepo, jer nas on čuje, pa smo mu snimali sina telefonom i puštali da on sluša, jer možda nas zaista čuje. Nije komunicirao, ali nadali smo se da nas čuje – priča drhtavim glasom Dušanka, prisjećajući se trenutka kada je ostala bez sina.
Imenjak iz Banatskog Karlovca čekao srce
Igor iz Banatskog Karlovca koji je te 2013. godine imao 37 godina, čekao je transplantaciju srca. I dok je njegov imenjak gubio bitku za životom, Igor je razmišljao kako i šta dalje, jer je i njemu život visio o koncu. Neizvjesnost, strah… i kod jednih i kod drugih.
– Kada su nam saopštili da smo ga izgubili, pomenuli su prvo meni da on može biti donor i da li smo mi saglasni da se to obavi. To je velika bol za mene, jer gubim dijete, a s druge strane, znam da će ti organi prestati da rade i istruliti. U prvi mah jesam se složila, ali sam opet rekla da moramo sačekati ostatak naše porodice koji moraju da se izjasne. Sve je to neopisivo bolno, ali bili smo hrabri, i odlučili da pomognemo. Poslije kraćeg razgovora rekli smo da može, pa je tako transplantirano srce i oba bubrega – priča majka heroj.
Njegovo srce i dalje kuca
Drhtavim glasom Dušanka objašnjava da je za nju Igor još uvijek živ, jer njegovo srce kuca u tijelu drugog Igora koji ne zaboravlja ove hrabre ljude, te se javlja za praznike.
– Nisam spremna još uvijek da ga upoznam, jer bih sigurno uzela slušalice i slušala sve vrijeme kako radi srce mog Igora. Za mene je on živ. Kad čujem da je Igor koji je dobio organ dobro, shvatim da ako svom djetetu nisam mogla da pomognem, pomogla sam nekom drugom. A mi znamo kako je nama, porodici, jer imam i drugog sina, i snaje, i unučiće i mog Dušana, sina Igorovog, koji raste u divno dijete, a i u dobrog čovjeka, onda kažem sebi – dobro je. Moj sin nedostaje, i nedostajaće zauvijek. U Petrovcu na Mlavi moj Igor je omiljen, volio je sport, navijao za Partizan, izradili su ogroman mural i ja tako sjednem preko puta i kao da “popričam sa njim”. Onog momenta kada budemo spremni da se susretnemo sa Igorom, i da dodirnem i oslušnem srce, onda ćemo vjerovatno to i uraditi – kaže Dušanka.
Igor koji nosi srce svog imenjaka, kako nam kaže Dušanka, danas poslije 10 godina živi normalno, u invalidskoj je penziji, ima hobije i uživa pored svoje porodice. On se njoj uvijek zahvaljuje na daru i novoj šansi.
– Tako se desilo, izgubili smo našeg Igora, ali organe je dobilo troje ljudi. Moj unuk je sada porastao i sada već zna šta znači biti donor i šta je učinio njegov tata – završava priču ova hrabra majka.
Šta je moždana smrt i zašto nema povratka
U ovom momentu, oko 2.000 ljudi čeka neki organ dok se suočava sa bolešću, dok birokratija i neinformisanost uporno odlažu šansu za njihov normalan život.
Kako ljekari objašnjavaju, kada se proglasi da je pacijent moždano mrtav to znači da njemu, na žalost, nema povratka, ali još neko kratko vrijeme njegovi organi rade i kao takav može spasiti nekoliko ljudi. Iako mnogi miješaju komu sa moždanom smrću, ljekari kažu da postoje jasna pravila, koje je zakon definisao, ali i komisija tako da nema mjesta malverzacijama, ali ni greškama.
Ipak, teorije zavjere su uvijek prisutne, što dodatno komplikuje situaciju, a ujedno otežava svima onima put do ozdravljenja, zato je važno svakom članu familije dati jasnu informaciju kako bi mogao da donese pravu odluku.
Transplantacioni program u Srbiji bio na dobrom putu, sada ga treba oživjeti, piše Blic.
– Naime, transplantacioni program u Srbiji do prije epidemije KOVID-19 bio je na dobrom putu, međutim, zbog situacije sa koronom sve je stalo. U ovom momentu na neki organ čeka oko 2.000 pacijenata, i to jedno “da” može u potpunosti promijeniti njihove živote. Kako objašnjavaju ljekari, program je ponovo pokrenut poslije skoro dvije godine, ali pred nama je sada veliki posao. Potrebna je edukacija i pristup svim informacijama onim ljudima koji iz nekog razloga ne žele da njihov bližnji, kome na žalost nema spasa, donira organe kako bi mogao da produži nečiji život – rečeno je.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu