Da li se iza takvih nastupa krije stvarna empatija ili su u pitanju „namazani“ pokušaji da se ostvari podrška glasača?
Psiholog Srđan Puhalo za Srpskainfo kaže da u javnom nastupu političara ima mjesta emocijama, ali se postavlja pitanje mjere i iskrenosti.
– Politika je nešto što bi trebalo da bude racionalno. Da se ljudi sastaju, pregovaraju, zastupaju različite interese, bore se za različite ideje. Tu bi primarno trebao da bude razum i javni interes. S druge strane, svi su oni ljudi i ne može se bez emocija – smatra Puhalo.
Dva lica
Međutim, dodaje da je pitanje u kojoj mjeri političari igraju na emocije, odnosno da ne treba svaki javni nastup da bude propraćen emocijama u smislu da kvari razumnu raspravu. Puhalo navodi da je takvo ponašanje pojedinih političara uzelo maha i zato danas govorimo o rijaliti politici.
– Političari se potpuno različito ponašaju kada ih snimamo i kada ne snimamo. Imamo taj fenomen kad se svojevremeno uključe kamere u Narodnu skupštinu, tad sve provri, čim nema prenosa to potpuno drugačije izgleda. Zato su mediji i bili važni da ih kontrolišu, ne samo šta će prikazati nego i šta neće – kaže Puhalo.
Navodi da su domaći političari sve manje političari, a sve više rijaliti zvijezde.
– Da li je moguće da su političari stalno potreseni, uznemireni ili veseli, zabrinuti, da im je do svega stalo, da ne mogu ništa da istrpe? I tu je sad stvar iskrenosti, gdje imamo problem – kaže Puhalo.
Izvještačeno ponašanje
Ističe da to za posljedicu ima da je njihovo ponašanje sve više izvještačeno i da to ljudi vide.
– Političari se nadaju da mi ne vidimo kako se oni ponašaju iza kamere i da ćemo samo povjerovati u ono što nam mediji prikažu. To je taj neki raskorak između onoga kako oni stvarno žive i onoga kako se prikazuju – objašnjava Puhalo.
Dodaje da su svojim djelovanjem političari, nažalost, počeli i emocije da obesmišljavaju.
– Kad neko kaže da je zabrinut zbog pandemije, da se moramo paziti, kaže to onako skrušeno, ozbiljno i onda ga vidiš na nekoj žurci kako se veseli. To su te suprotstavljene poruke koje od njih dobijamo. Neko govori o siromaštvu, o skromnosti, a vidiš da vozi skup auto, da ima treptače, da živi u luksuzu. Počeli su i emocije da obesmišljavaju. Kad nekog nazoveš neprijateljem sa puno bijesa, a onda poslije s njim sjediš i pričate o ko zna čemu… Zato njihova igra na emocije postaje sve besmislenija – navodi Puhalo.
Iskrenost
Smatra da se iskrenost polako gubi, a mjera je davno izgubljena.
– Vjerujem da empatija pali kod glasača, ali koliko god se trude da nam pokažu emocije, toliko smo mi izvježbaniji da prepoznamo iskrenost tih emocija. Pogotovo kod političara koji su dugo u tome. Prirodnije je kada vidiš mladog političara da “vatrira”, to nekako ide s njegovim godinama, neiskustvom, nego kad vidiš nekog starog političara koji je tu 20-30 godina i on sad neke vatrene nastupe ima – kaže Puhalo.
Dodaje da ne možemo isto opažati nekog ko je prvi put poslanik, pa će nas možda i prevariti svojim emocijama i nastupom, jer ne znamo kakav je on, nego nekog starog političara koji je davno sve rekao i pokazao.
– Opet, živi smo ljudi i svi reagujemo na položaj tijela i visinu glasa, facijalnu ekspresiju, mimiku, što svakako utiče na našu percepciju o nekom političaru. Taj uticaj je mnogo manji kod političara koje znamo i koji su odavno u politici i sve smo njihove maske vidjeli. Pitanje je, ovi novi koji dolaze koliko su iskreni i u kojoj mjeri će nas „zavarati“. Takođe, nisu isto opozicija i vlast; od opozicije očekujemo da kritikuje, a s druge strane od vlasti očekujemo da bude racionalna, promišljena, jer oni su ti koji preuzimaju odgovornost i rješavaju probleme. Tu emocije baš i nisu dobar saveznik – procjenjuje Puhalo.
Stanivuković, Dodik, Vučić
A kada je riječ o mladim političarima, govor gradonačelnika Banjaluke Draška Stanivukovića na posljednjoj sjednici Skupštine grada, bio je sve, samo ne običan. Naime, Stanivuković je za govornicom srčano branio budžet koji je predložio rekavši da će čak i fizički ostati da se bori za ono što smatra da je ispravno, ako treba.
Uvijek smiren, nasmijan, prijatan, za govornicom je pokazao da i te kako umije da bude iznerviran.
Slični nastupi često su sastavni dio govora lidera SNSD Milorada Dodika, koji je u javnosti između ostalog poznat po svojim burnim, nekada i bahatim reakcijama na pitanja novinara ili rasprave sa opozicionim političarima.
Ne treba izostaviti ni predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, koji je u više navrata skoro zaplakao tokom svog obraćanja medijima.
Manjak edukacije
Sociolog Vedran Francuz kaže za Srpskainfo da standardi politički govor s vremenom postaje sve udaljeniji od slušaoca, nerazumljiv, pomalo dosadan.
– Svjesni toga, pojedini političari koriste emocionalni žargon pokušavajući da utiču na emocije građana, zanemarujući razum. Često se u ovakvom govoru opsesivno ponavljaju riječi. Time obraćanje dobija na intenzitetu, što je jedina svrha. Nažalost, sadržaj često ostaje siromašan – ocjenjuje Francuz.
On smatra da domaćim političarima nedostaje edukacije.
– Kultura izražavanja, ponašanja i govora je važna za svakog ko učestvuje u javnoj komunikaciji. Pojedini političari još ne shvataju važnost dobrog izražavanja i ponašanja, te je evidentno da izbjegavaju usvojiti nove vještine, edukacije, kodekse ponašanja i slično. Nažalost, mali broj je edukovanih političara. Kod nas još dominira kompromitovanje protivnika. I to je suštinski problem, jer omalovažavajući protivnike, oni u stvari devalviraju sami sebe, što narod jasno vidi – tvrdi Francuz.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu