Neki bi rekli: ovakve grozote se dešavaju samo u BiH. Ali, nisu u pravu. Po istom obrascu žene ubijaju i u Srbiji, Crnoj Gori, Albaniji. Balkan je carstvo femicida.
Prema izveštaju nevladinih organizacija, koje se bore za prava žena, samo tokom prošle godine u regionu je zabilježeno čak 55 slučajeva femicida: ubistava motivisanih mržnjom prema ženama i ubjeđenjem nasilnika da su žene manje vrijedna bića.
“Ukaljana čast”
Nekad su ih spaljivali kao vještice, ili kamenovali zbog “ukaljane časti”, a danas žene ubijaju, najčešće, partneri ili bivši partneri, koji su ubijeđeni da su žene njihovo vlasništvo i da imaju pravo da raspolažu njihovim životima.
Ubistvu u velikoj većini slučajeva prethodi dugogodišnje porodično nasilje. Najčešće su žene na Balkanu glavom platile odluku da se suprotstave nasilniku ili da ga ostave. Države ih nisu zaštitile, iako su sve redom potpisnice brojnih međunarodnih konvencija, po kojima su odgovorne za sigurnost i živote svojih građana i građanki.
Ovakav obrazac je na djelu na cijelom Zapadnom Balkanu, od Novog Sada do Tirane, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost i državljanstvo ubica i žrtava femicida.
Statistika
Aktivistkinje NVO, među kojima je i Fondacija “Udružene žene” iz Banjaluke, prikupile su podatke iz BiH, Srbije, Crne Gore, Sjeverne Makedonije, Albanije i samoproglašenog Kosova i sistematizovale ih u izvještaju o femicidu na Zapadnom Balkanu u 2020. godini.
Samo iz Albanije su dobile zvanične podatke iz policije. U ostalim zemljama regiona institucije ne vode statistike o ovim zločinima, pa su podaci prikupljani na osnovu izvještavanja medija.
Autorke navode da je sasvim moguće da je crna brojka čak i veća, jer uvijek postoji mogućnost da je neko ubistvo promaklo novinarima.
Na crnoj listi femicida prednjači Srbija, u kojoj je tokom 2020. ubijeno 26 žena, devet slučajeva femicida desilo se u Albaniji, po sedam na Kosovu i u Bosni i Hercegovini. Četiri slučaja rodno zasnovanog ubistva žena dogodilo se lani u Sjevernoj Makedoniji, a dva u Crnoj Gori.
Ova priča nije od juče i ne završava se danas. Prema statistikama koje vode NVO, u BiH od 2015. u zločinu femicida strada u proseku 10 žena godišnje, dok u Srbiji partneri ili bivši partneri godišnje ubiju više od 30 žena.
Patrijarhalno nasljeđe
Patrijarhalno nasljeđe i vladajući narativ, po kojem je žena dužna da slijedi i sluša muškarca, i danas su duboko ukorijenjeni u svim društvima na Zapadnom Balkanu i to i te kako utiče na visok stepen femicida, ocjenjuje Aleksandra Petrić, izvršna direktorka Fondacije “Udružene žene”.
– Nažalost, to nasljeđe kao da je “preslikano” u institucijama, koje su prepoznate kao subjekti zaštite od nasilja. Reakcije tih institucija nisu adekvatne. Prilikom prijave nasilja ne obavlja se konzistentna i realna procjena rizika od ponavljanja i eskalacije nasilja. Ne uzimaju se ozbiljno izjave žena koje su izložene nasilju, kada one upozoravaju da ih počinilac uhodi, da im prijeti oružjem i poručuje im da “neće osvanuti” – kaže Petrićeva.
Primjena zakonom propisanih mjera zaštite, poput zabrane prilaska, potencijalnoj žrtvi doslovno može spasiti glavu, ali se te mjere rijetko izriču. a njihova primjena još rjeđe prati i nadzire, poručuje ona.
Da ni u Crnoj Gori situacija nije ništa bolja svjedoči Maja Raičević, izvršna direktorka Centra za ljudska prava iz Podgorice.
– Nedavno je nasilnik naoružan upao u porodičnu kuću, ubio 19-godišnju djevojku i teško ranio njenog oca, koji je pokušao da je zaštiti. I majku je pokušao da ubije. Sve to se desilo nakon što je devojka prijavljivala nasilje, navodila da njen bivši partner upada u njenu kuću naoružan, prijeti njoj i njenim roditeljima. Ali, niko je nije ozbiljno shvatio – kaže Raičevićeva.
Institucije
Kad se desi ovakav zločin, kad se ugasi mladi život, koji je mogao biti spasen, najmanje što građani očekuju od institucija jeste da sjednu za sto i vide gdje su propusti i ko je pogriješio, poručuje Raičevićeva.
– Umjesto toga dobili smo saopštenje iz tužilaštva da je sve urađeno pravilno i po zakonu. Taj nivo ignorancije svjedoči da ne postoji ni minimum volje da se bar pokuša drugačije. I onda, kada mi iz NVO kažemo ženama da prijave prijetnje, mi preuzimamo odgovornost sa kojom je teško živjeti – kaže Raičevićeva.
Ovakva praksa svjedoči da životi žena institucijama nisu bitni, ni u Crnoj Gori ni u komšijskim državama, dodaje Raičevićeva i ističe da će tako biti i ubuduće, ako NVO i građani ne budu uporno insistirali na ličnoj odgovornosti svakog policajca, ljekara, socijalnog radnika ili tužioca, koji nisu zaštitili žrtvu.
I u Srbiji, koja godinama prednjači po broju rodno zasnovanih ubistava žena, upozoravaju iz NVO, često se dešava da profesionalci ne urade ono što bi po zakonu morali.
Recimo, dešava se da ljekar, koji je pregledao žrtvu, prijavi nasilje Centru za socijalni rad i policiji, a da oni nasilnika samo lijepo upozore da to više ne čini. Ili da socijalni radnici prijave policiji da je nasilnik naoružan i da prijeti ubistvom, nakon čega mu policija oduzme oružje, ali protiv njega ne podnese krivičnu prijavu po službenoj dužnosti. I prvi i drugi navedeni propust završio se kobno – ubistvom žene.
Neprijavljeni slučajevi
Na ovakve i slične propuste već godinama upozoravaju aktivistkinje Autonomnog ženskog centra iz Beograda. Upravo zahvaljujući njima problem femicida je dospio u žižu javnosti, kako u Srbiji, tako i u regionu. Vedrana Lacmanović iz ove organizacije podsjeća da se feministkinje sa ovim problemom i njegovim sprečavanjem i suzbijanjem bave još od 70-ih godina prošlog vijeka.
– Još od tada se govori o takozvanoj „tamnoj brojci“ nasilja prema ženama, jer mnogi slučajevi ostaju neprijavljeni, u čemu ni femicid, kao najbrutalniji ishod nasilja prema ženama, nije izuzetak. Ali, države odbijaju da se bave ovim problemom, zato što on predstavlja jasan pokazatelj neuspjeha države da zaštiti žene i njihove živote – kaže Lacmanovićeva za Srpskainfo.
Dodaje da je zbog nepotpunih podataka teško procijeniti da li je femicid u Srbiji najprisutniji na Balkanu, ali da svakako jeste vidljiviji nego u drugim zemljama regiona, i to upravo zbog aktivnih ženskih organizacija.
Jedan od takvih organizacija je Udruženje građanki “FemPlatz” iz Pančeva. Ovo udruženje je izdalo monografiju “Društveni i institucionalni odgovor na femicid u Srbiji”, u kojoj su autorke, Slobodanka Konstantinović Vilić, Nevena Petrušić i Kosana Beker, iz više uglova osvetlile ovaj problem.
Osuđenici
Primjeri koje su one navele neodoljivo podsjećaju na crne hronike iz drugih zemalja regije.
Naročito su intrigantni intervjui sa osuđenicima, koji su zbog ubistva supruge ili partnerke završili na dugogodišnjoj robiji.
Pitali su ih, između ostalog, i šta misle o ravnopravnosti žena i muškaraca i o nasilju nad ženama. Njihovi odgovori otkrivaju korjene nasilja nad ženama u patrijarhalnim društvima kakva su balkanska.
– Muž je glavni u kući, ali i žena, ako je vjenčana, ima neka prava. Muškarac treba da radi, zaradi, oblači ženu i djecu, a žena da bude domaćica, da odgaja djecu, da bude vjerna – rekao je jedan od osuđenika, koji je ubio svoju nevjenčanu suprugu.
Drugi je poručio da žene ne treba da prijavljuju porodično nasilje.
– Ako prijave nasilje, on će otići u zatvor, ali kada izađe iz zatvora, on može da je ubije – rekao je ovaj sagovornik.
Ko ima veća prava?
Jedan od ispitanika, osuđen na 14 godina, jer je nasred ulice ubio ženu s kojom je ranije bio u intimnim odnosima, izričito je protiv ravnopravnosti.
– Mislim da danas žene imaju veća prava od muškaraca. Ne mogu da shvatim da se danas za jedan šamar ide u zatvor. To nije u redu. Kako to muž može da siluje svoju ženu – upitao je on.
Slično misli njegov zatvorski kolega.
– Žene ne treba da prijavljuju svoje muževe. Treba da vode računa o svom ponašanju. Narod kaže “dok kučka ne zavrti repom”, i to je tačno – rekao je ovaj muškarac, osuđen zbog ubistva žene koju je prethodno godinama maltretirao.
Pokriće za propust tužilaštva
Aktivistkinje podsjećaju na slučaj koji se dogodio prije nekoliko godina u Srbiji, a koji, kako ocjenjuju, jasno oslikava stanje u cijeloj regiji. Žena je prijavila policiji učestale i vrlo ozbiljne prijetnje ubistvom, koje joj je upućivao bivši partner, ozlojeđen što ga je ona ostavila. Ali, tužilaštvo je odreagovalo tek nakon osam mjeseci – četiri dana nakon što je nasilnik ubio ženu.
– S obzirom na to da je žrtva u vrijeme podnošenja optužnog prijedloga već bila ubijena, stiče se utisak da je njegovo podnošenje bilo „pokriće“ za propuste tužilaštva – navodi se u studiji “Društveni i institucionalni odgovor na femicid u Srbiji”
Slični slučaj su se desio i u BiH, kada je poziv za ročište zbog prijavljenog porodičnog nasilja nasilniku stigao tek kad je bio u zatvoru, zbog ubistva bivše supruge, žrtve tog nasilja.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu