Ovaj mladi Trebinjac završio je Fakultet za proizvodnju i menadžment u svom gradu, ali i dalje je u kovačkoj radionici, gdje svakodnevno stvara nove predmete.
– Pošto je kovački zanat tradicija u mojoj porodici poslom sam se počeo baviti spontano, kako to obično i bude. Prvo sam posmatrao oca koji je ovaj zanat naučio od svojih predaka i sačuvao ga kao dopunsko zanimanje, nakon toga sam mu počeo pomagati i polako preuzimao određene poslove. Poslije očeve smrti nastavio sam samostalno da radim, a zanat mi je pružio mogućnost da studiram i imam neki izvor prihoda. Od zanata se uvijek moglo živjeti, samo je pitanje koliko mu se neko posveti i šta tržište traži, koji zanatski proizvod – objašnjava Spasoje.
Porijeklo
Dodaje da se ne može tačno reći kada se njegova porodica počela baviti ovim poslom, ali da to seže vijekovima unazad.
– Ono što na osnovu porodičnog stabla znamo je da sam ja, od rodonačelnika od koga i potiče naše prezime Kovač zbog zanata kojim se bavio, sedma generacija kovača. Šta je bilo prije toga i kako se zanat prenosio možemo samo pretpostavljati. Porijeklo porodice je iz Petrovića u Crnoj Gori odakle je moj pradjeda prešao u Zovi Do u opštini Nevesinje. Tamo se doselio po nagovoru rođaka, koji su ranije preselili u Hercegovinu, i njihove potrebe za kovačem. Bez toga se u to vrijeme nije mogao zamisliti život, pošto nije bilo industrijskih proizvoda. Kovački zanat je upravo tada bio na vrhuncu, na prelasku sa 19. na 20. vijek – priča Spasoje.
“Vulkan” u naselju Police
Radionicu u kojoj nastaju mnogi kovani proizvodi nazvao je “Vulkan”, a objašjava da je naziv dao po rimskoj mitologiji u kojoj se bog vatre i njene moći zvao Vulkan.
Ni njegov mlađi brat se nije odrekao zanata, pa pomaže u radionici kad ima vremena.
– Proizvodimo različite kovane alatke za građevince, poljoprivrednike, ponešto od galanterije. Potkrade se i pokoja umjetnina kad imamo više vremena, a tržište traži. Radimo, uglavnom, po narudžbama i nastojimo da izrađujemo one proizvode koji se uvijek prodaju ili više traže u pojedinim sezonama – ističe Spasoje.
Dodaje da u svom kovačkom iskustvu nema neki predmet koji bi posebno izdvojio, ali da su mu najdraži oni koje je izradio kad je počinjao da se bavi ovim zanatom.
– Te predmete uvijek rado pravim, kao i one kojima treba posvetiti više truda i vremena, neke noževe, eksponatske sjekire i slično – priznaje ovaj trebinjski kovač.
Spasoje ističe da kovani predmeti nikad nisu potpuno izbačeni iz upotrebe; samo je ubrzan razvoj industrije smanjio potrebu za njima.
Fakultet
Jedan od rijetkih kovača u Hercegovini kaže da mu je fakultetska diploma pomogla u zanatskom poslu.
– Teoriju i praksu uvijek treba uklopiti. Teorija bez prakse ne znači ništa, a i sama praksa često bude ograničena i nepotpuna – navodi ovaj inženjer industrijskog inženjerstva i menadžmenta.
Da li će mu porodična tradicija biti samo dodatno zanimanje u budućnosti za sada ne može da odgovori.
– Teško je planirati bilo šta, jer uvijek postoji neizvjesnost. Za sada sam samostalni preduzetnik, kovač, a šta će naredni period donijeti ne znam. Bez obzira čime se budem bavio sigurno je da ću nastojati da očuvam tradiciju. Da li će to biti hobi ili profesija, vidjećemo – obećava Spasoje.
Preduzetništvo
Spasoje Kovač je učestvovao u projektu preduzetništva za mlade, koji se provodio u saradnji s trebinjskom Razvojnom agencijom i Institutom za razvoj mladih KULT, a uz podršku grada Trebinja.
Ovaj trebinjski kovač to opisuje kao pozitivno iskustvo u dobijanju novih informacija i smjernica za pokretanje preduzetništva, kao i finansijske podrške za realizaciju projekta.
Kovački zanat smatra se jednim od najtežih, jer je za rad potreban veliki fizički napor, snaga i vještina kovača. U novije vrijeme posao je donekle olakšan različitim alatkama.
Usluga kovača je ranije bila potrebna svima, pa su nekada iz kovačkih radionica neprekidno odzvanjali udarci čekića po kovanom gvožđu. Posljednjih decenija taj zvuk se čuje tek ponegdje.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu