Voćari kažu da plaćaju “solidne dnevnice”, prevoz i hranu, ali berača nema, pa nema. A oni na mukama. Šljive rodile, treba obrati i jabuke i kruške. Ko će?
Mladi neće, nema ih, ne mogu, ne žele. Pa se korpe, vreće i drveta uhvate stariji, mahom penzioneri, da popune otanak budžet. Kako li je njima cijeli dan biti na suncu, stajati, skupljati, prebirati?
U jednom mjestu, poznatom po proizvodnji šljive, radnike po vreći, koja je oko 50 kilograma, plaćaju šest maraka. Tu je obrok i 20 KM za prevoz. Koliko treba vremena da se nakupi vreća šljiva? Vjerovatno zato neki berači, umjesto na “vreću”, žele da rade na dnevnicu, uz plaćen prevoz i hranu.
Šta je tu sporno? Treba izdržati cijeli dan na nogama, naraditi se, ispuniti “normu”. Svaki posao treba cijeniti i pošteno platiti. A baš zato što toga ovdje nema, ima manjka radnika. Pa nam fali građevinaca, ugostitelja, trgovaca, vozača, pekara… Na građevini sve češće čujemo turski jezik, sve više je natpisa “tražimo radnike”, sve više oglasa na društvenim mrežama.
Naš narod je vrijedan, ali necijenjen. Rad na minimalcu, neprijavljen, bez osiguranja i nade za penzijom dovoljni su razlozi da se ode i sreća nađe negdje. I tamo se radi, i te kako. Ali imaju sigurnu platu, prekovremen minut je plaćen, kao i vikend, praznik. Ljudi osjećaju sigurnost. A ovdje je sigurno da radnicima nije dobro.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu