U kutku, koji dominira iznad seoskog puta je stotine poljoprivrednih alatki, predmeta korištenih u domaćinstvima, opreme za zapregu, drvenih kola, konjskih potkovica, volovskih teljiga, drvenih vagijera, točkova, kolskih šaruga i lotri, drvenih vila za seno, sepeta, ribarskih mreža od vinjage, žrvnjeva, trlica, češljeva od eksera i stupa za lan…
Poseban dio Slavoljubovog muzeja zauzimaju pehari i diplome za uspjehe u sportu, a na počasnom mjestu je stari radio prijemnik „Slavuj” sa koje se još uvijek širi pjesma. Ona budi sjećanje na prošlost Koljana, Drugovića, Devetine, Potočana i okoline.
Slavoljub i njegova supruga Mira koji su radni vijek proveli u Bregencu, u Austriji radeći u industriji tekstila, sa sjetom pričaju o ovoj jedinstvenoj zbirci, biseru sela i putokazu seoskog turizma.
Godinama i decenijama sakupljamo starine kao posljednje svjedoke primitivnog načina života i rada, kada se zemljište obrađivalo drvenim plugom i ralicom, a putovalo zapregama, kada smo svjetlili petrolejkama i hranili kukuruzom od brašna samljevenog u vodenici – pripovjeda Slavoljub Railić pokazujući stotine starinskih predmeta. Dio je dobio na poklon, neke kupio, popravio, osmislio pa napravio po sjećanju…
Moj kutak je moj svijet u kojem sam oživio mnoge snove iz djetinjstva i mladosti. U Austriji, gdje sada žive moji sinovi i unuci, imali smo mnogo materijalnih vrijednosti, ali po povratku u rodno selo, na porodično ognjište, vratio sam se u svoju duhovnu postojbinu – sa sjetom, pomalo suznih očiju i drhtavim glasom, opisuje Slavoljub svoje penzionerske preokupacije. Duge su i zanimljive njegove priče, svjedočenja o svakom predmetu iz velike zbirke.
– Najljepše uspomene bude se kada pogledam stari radio prijemnik „Slavuj” kojeg je 1961. godine kupio moj otac Mirko. Kada je „Slavuj” propjevao, to je bio veliki događaj za nas i za naše selo jer, u to vrijeme, radio prijemnik je predstavljao bogatstvo, kapital i prestiž. Cijelo ljeto smo mi braća Railići kupili sjeno i poslušno radili sve poslove da bi otac kupio radio – prisjeća se naš domaćin vremena prije pola vijeka opisujući pojedinosti toga događaja. Kaže da je zbog „Slavuja” prodao kravu i dometnuo novca.
– Slušali smo utakmice, divili se Šekularcu, Osimu, Karasiju, Katalinskom, Oblaku, Džajiću i drugim velikanima toga doba. Postavili bismo radio na prozor, a mi mladići, zajedno sa vršnjacima iz cijelog kraja, ushićeno slušali utakmice. Bilo nas kao na najvećem zboru, a isto se ponavljalo i kada je na programu bila emisija „Selo veselo” koje su vodili Zlatko Prlenda, Jovo Došlo, Jovan Aleksić, Enver Šadinlija i drugi radijski velikani – objašnjava, kao da riječima slika izazove i prizore iz svoje mladosti.
Upravo radio prednosi utakmica podstakli su Slavomira da se počne baviti sportom. O njegovim uspjesima svjedoče pehari, diplome, fotografije iz Austrije.
– U Bregencu sam vodio FK „Kozara” kojeg su činili naši zemljaci. Prvi smo, već tokom rata gostovali u RS. Time smo pokazali da u našim srcima živi rodni kraj i da smo sa svojima u dobru i u zlu – prisjeća se on.
Sve što se radi u selu, on učestvuje zajedno sa svojom porodicom dajući bitan doprinos napretku, stvaranju boljih životnih uslova. Njegov kraj, nekada siromašan i oskudan, kaže, sada ni po ćemu ne zaostaje za Austrijom i njenim lepotama.
Pjesma
U dvorištu Slavoljuba Railića često, posebno nedjeljama i svjetkovinama okupljaju se mnoge komšije. Osim priča o davnašnjim, ali i sadašnjim vremenima, opjevaju starinske pjesme, kao nekada, dok su išli na prela i prodornim glasovima terali strah iz mraka i oglašavalise da ih svi čuju.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu